Iz Madrida nam je nedavno stigla vijest o protestu četiri ipo hiljade španskih intelektualaca, apelu koji potpisnici ugledni pisci, naučnici, umjetnici obrazlažu kritičkim odnosom prema institucijama političkog poretka.
Poznati španski profesor Luis Garisana sa Londonske škole za ekonomiju započeo je kampanju o promjeni strukture stranaka; ono što ga preporučuje jeste da je autor čiji tekstovi predstavljaju čitanu literaturu svih onih koji ozbiljno promišljaju o krizi i svim njenim dimenzijama u savremenom svijetu. Na udaru kritike podjednako su se našle sve institucije, sve partije i njihova unutrašnja struktura kao i cjeloviti način njihovog funkcionisanja. Riječju španska intelektualna elita, nas je svojom beskompromisnom hrabrošću, podsjetila na dijagnozu vremena i činjenicu da su politički odnosi u polju politike dirigovani od različitih partija i zapravo pogoduju političkom ponašanju čiji je motiv interes, a ne stvarne potrebe građana.
Kriza institucija liberalno-demokratskog modela stavila nas je pred nove izazove na koje nije moguće naći jednoznačne odgovore. Istrošenost istočnih modela soc-realističnog bloka s jedne i kriza zapadnog-kapitalističkog otvaraju nova polja za razmišljanje. Istraživanje tipologije demokratskih poredaka modernih država povezuje se sve više sa pitanjem instrumenata za uspostavljanje demokratskog tipa vladavine. Bivši njemački kancelar Helmut Kol u razgovoru sa Žiskarom d’Estenom podvlači da je kriza Evropske unije, zapravo kriza institucija a ne eura, čime se dijagnosticira da zajednica evropskih država treba da institucionalizuje demoratski, svoj pravni i politički poredak, kao svoj primarni cilj koji bi se još direktnije odražavao na ekonomiju.
U promijenjenom kontekstu epohe, o kojem Huserl piše u knjizi: „Kriza evropske nauke“, kao krizi duhovnosti i vrijednosti, kritična misao društva treba da zauzima središnje mjesto. Kod Habermosa taj instrumentalni karakter društvene teorije postaje sve značajniji. Temeljna misao da je sloboda konačno ishodište društvenih procesa, ali i osnova naše potrebe za saznanjem i istinom u osnovi su kompatibilne. Dvostruki smisao istine u vremenu, istine kao dogmatske i nepromjenjive i istine kao komunikacione - nedovršene kao kod Jaspersa, otvara nam polje novih mogućnosti tumačenja političkih procesa i polja javne politike kao toposa otkrivanja istine u konkretnim aspektima društvene stvarnosti.
Problem ustrojstva i funkcionisanja vlasti i države, stoljećima je zanimao političke filozofe i normativnu teoriju. To je posebno važno danas kada smo suočeni sa kontroverzama liberalne demokratije i njenim mogućim korekcijama institutom socijalne pravde, Liberalizam kao tradicija političkog mišljenja i način organizovanja društva u svojoj krajnjoj vrijednosti libertarijanizma obuhvata slobodu pojedinaca i individualizam, sređene institucije duh slobode i tolerancije i temeljni katalog ljudskih prava. Teoretičar Mekintajer upozorava da je osobina liberalne tradicije da u sebi ima različite koncepte o tome kako treba organizovati društvo: racionalni libertarijanizam koji ne odstupa od individualnih sloboda i ono što se u Evropi zove socijaldemokratija, a u Americi predstavlja najjača struja liberalizma u djelu Džona Rolsa. U ovom konceptu ne smije se dopustiti nekontrolisana distribucija bogatstva već moraju postojati mehanizmi ograničavanja tajkuna i korporacija da bi se stvorilo ono što mi nazivamo državom blagostanja.
No, politička scena danas u evropskim državama, čak i razvijenim demokratijama mijenja naše klasične teorijske poglede. U XXI vijeku ubrzanih društvenih kretanja stari pojmovi političke teorije i njene dihitomije i podjele nemaju onaj značaj koji su imale. Gidensova knjiga „S one strane ljevice i desnice“, bavi se upravo nepostojanjem ili nestajanjem izrazitih političkih razlika. Teoretičari danas ne govore toliko o razdjelnici lijevo-desno, već o društvu tolerancije - nasuprot društvu totalitarizma.
Pritom tolerantna društva demokratski prihvataju različitosti i ljudska prava dok društva sa fundamentalnim odnosno totalitarističkim konceptom negiraju slobodu i prava svojim građanima.
No, odgovor političke teorije saglasan je sa konceptom na koji su ukazali intelektualci iz Španije. Consenzus, oko vitalnih pitanja demokratske konsolidacije društva treba da bude tema političkog dijaloga, kroz uspostavljanje vrijednosti demokratskog političkog poretka. Armatura moderne države i pitanje šta je poredak, ideja zajednice, politički odnosi i političko ponašanje ulaze ponovo na velika vrata intelektualnih diskusija ali i svih zahtjeva za konkretnim promjenama. U momentu kada trebamo zaboraviti na podjele na prijatelje i neprijatelje društva kao normativan stav, osposobljavamo se za zajedničke promjene i strategije našeg budućeg razvoja prema načelu institucionalne stabilnosti koja može jedino da stavi pod kontrolu neprikosnovenu političku moć.
Same promjene, ne mogu biti na površini političkih odnosa, već na svim nivoima funkcionisanja političkog sistema, onim strukturnim i institucionalnim ograničenjima koja ne dopuštaju pojedinačne samovoljnosti. Na nivou političkog sistema, struktura partijske moći trebalo bi da se temelji na javnom, a ne samo stranačkom interesu. Demokratije nema, bez stvarnog filtriranja ideja i promjene dominantne ose po kojoj se političko napredovanje ne obezbjeđuje političkim već samo ekspertnim i profesionalnim sposobnostima. Time bi se izbjeglo zatvaranje u uske okvire stranačkih polja, a povećava mogućnost ravnopravnije participacije svih građana u javnom životu.
Očigledno je da vijek kojem pripadamo mijenja naše klasične poglede na političku i građansku demokratiju. Građanska demokratija, ne izražava se samo kroz stranačke organizacije i partije. Novi tip demokratije, mora uključivati što je moguće veći broj građana i sve oblike njihovih civilnih udruživanja, koji mogu izražavati ne samo političke nego njihove najraznovrsnije društvene akcije. Time se sve više ukazuje i na potrebu da i same političke partije ne zastupaju samo uske političke ciljeve već se opredjeljuju prema širim interesima zajednice. A svoje članstvo ne mjere samo političko partijskom pripadnošću već prije svega stvarnim sposobnostima i znanju, čime bi se na neki način društva oslobađala strogih političkih podjela a uvodilo načelo zajedničkih ciljeva u interesu javnog dobra i društvenog razvoja.
Bonus video:
