Možda bi pomoglo da ruševina Hotela Crna Gora ostane spomenik i opomena. Poslednja urbanistička žrtva osionosti „naših“. Materijalizacija Snimka u prostoru.
Prošlo je više od deset godina od viteškog pokušaja prof.dr Ranka Radovića da spašava prostor Crne Gore. Bio je kratko vrijeme ministar za planiranje prostora. Svjetski poznat urbanist, profesor urbanizma na čuvenim univerzitetima od Tokija do Helsinkija, poliglota, zaljubljenik u gradove, zaljubljenik u Crnu Goru. Nije počeo sa tanjeg kraja, naprotiv. Počeo je od Budve. Na jedan apsurdan način, uspio je. Pogodio je u osjetljivu tačku nečijih interesa i dobio prijetnje po život porodice. Otišao je nakon dvije godine, ne uplašen nego tužan. Poslije odlaska iz Crne Gore, uskoro je otišao i sa ovoga svijeta, početkom 2005. godine. Bilo je jasno da kod nas nastupa vrijeme predatorskog urbanizma.
Preko deceniju i po, u prostoru u Crnoj Gori je počelo da se dešava ono što se, kao koncept u pripremi izborne krađe, saznalo iz dokumenata Snimka. Na osnovu toga koncepta, očigledno, razrađeno je više modela. Najvažniji je, jasno je, bio očuvanje vlasti svim sredstvima. A i preduslov za ostale modele: ekonomski, prije svega. Za privatizaciju privrednih preduzeća, za turističke komplekse, za poljoprivredna dobra, Solanu. Modele po kojima za „naše“ nema prepreka, zabrana, inspekcije, zakona. Tako se otkrio scenario naše stvarnosti, a ako dozvolimo i naše budućnosti.
Naravno da je na red došao i Hotel Crna Gora. Možda se pitate kakve to ima veze sa Snimkom? Dovoljno je bilo čuti objašnjenje sadašnjeg vlasnika hotela, resornog ministra, nadležnog građevinskog inspektora, pa da pomislite da je to prenos sa saslušanja na Anketnom odboru koji je istraživao aferu Snimak. Isti scenario, protagonisti iz iste škole, iste fraze, isto objašnjavanje besmislenim verbalnim konstrukcijama. Ljudi uvjereni da je dovoljno da kažu bilo šta, dok se malo slegne prašina, a onaj ko treba završiće posao, „naši“ smo. U toj partijskoj elokvenciji, i ministar i nadležna inspektorka, i sadašnji vlasnik, umirujući građane, saopštavaju da je investitor obavezan da „objekat vrati u prvobitno stanje“. Hotel Crna Gora je srušen. Nije demontažan. Nije šator. Pa je greškom demontiran i može se ponovo montirati, tj. vratiti u prvobitno stanje.
Iz opširnog intervjua sa sadašnjim vlasnikom Hotela Crna Gora (Vijesti, petak 16. avgust 2013.g., str.38), saznajemo kolika je bezbrižnost, jednog od, izvođača radova Koncepta Snimak: „ Nije mi bilo na kraj pameti da će se urušiti više nego što je planirano, ni da će privući toliku pažnju i da ćemo pretrpjeti toliki pritisak javnosti. Razumijem ljude koji su negdje emotivno vezani za taj hotel...Mi smo tu da pokažemo da ćemo to što smo srušili vratiti kako je bilo i da će taj hotel ponovo biti simbol ovoga grada.“ Bitne istorijsko – kulturološke, urbanološke i urbanističke razloge, dotični bezbrižni ugostiteljski poslenik, sumira kao nečiju emotivnu vezanost „za taj hotel“. Vezanost građana za grad, pa i emotivna, za njegov prostor, istoriju, kulturu, urbanost, očigledno je nešto suviše apstraktno za ovoga ugostiteljskog poslenika. Nešto knjiško i zaludno. Konačno tim građanima je u navedenom intervjuu upućena još jedna tipična, i tipska, poruka: „Moramo pustiti državne organe da rade ono što je njihov posao.“ Ovdje se krug zatvara, suviše je dokaza da mnogi državni organi i pojedinci u ime države rade na štetu građana i javnog interesa. A u korist, začudo još bezbrižnih, raznih povlašćenih poslenika. „ Naših“.
U jednom od romana Agate Kristi, jedan stari ugledni londonski hotel je mjesto kriminalnih zbivanja. Vlasnik je maštovit, a u potpunosti poštuje tradiciju. Zapravo tradicija mu je siguran zaklon od mogućih sumnji. Arhitektura hotela je autentična, brižljivo održavana da se sačuva patina. Enterijer pažljivo restaurisan, čak je i dio gostiju, privučen specijalnom ponudom vlasnika, biran da dočara atmosferu tradicije i sigurnosti. Ali, među gostima je i mis Marpl, te zločin ipak biva razotkriven, a zločinac uhvaćen.
Ali, vrijeme u kome se događaju zapleti kriminalističkih romana Agate Kristi je sporo. Kraj 19. i početak 20. vijeka. A i kontekst je drugačiji. Vlast je odgovorna, pa čak i kad je prikazana kroz sporomisleće inspektore. Konačno kada mis Marpl, ili mister Poaro – kako kad, pripomogne vlastima da se zločinac ili zločinci otkriju i uhvate, roman se završava. Zakon stupa na scenu, i pravda se izvršava.
Svaki srušeni hotel u Crnoj Gori, u poslednjih deceniju i po, je mjesto potencijalne kriminalne radnje. Zaplet počinje, po pravilu, od trenutka privatizacije hotela. Tako je sa ulcinjskim hotelima, sa hercegnovskim hotelima, tako je bilo zamišljeno sa žabljačkim hotelima. Kad makar i ovlaš pogledamo, svaki hotel na dobroj lokaciji je stavljen na listu za odstrel, odnosno rušenje. Naravno, nije lista još završena, a ni rušenje. Političko – kriminalni scenario koji prethodi rušenju je sličan. Prvo se piše o uspješnoj privatizaciji, u ugovoru se navede visina ulaganja u modernizaciju hotela u cilju podizanja kategorije. Ugovori o privatizaciji, naravno, nijesu javni dokumenti. To što novi vlasnik uz hotel po pravilu dobija, u vlasništvo, i dragocjenu gradsku lokaciju, predstavlja se kao normalna stvar. Da li je? Svaki grad ima mogućnost da prilikom privatizacije zadrži vlasništvo nad zemljištem. Da napravi ugovor o koncesiji na 50 ili 100 godina. U koliko je slučajeva to urađeno u Crnoj Gori? Čak u rijetkim slučajevima, kada hoteli nijesu prodati već izdati kroz koncesioni ugovor, dobili smo slučaj Restis – Sveti Stefan. Zakupac se ponaša ne samo kao vlasnik nego kao feudalni gospodar.
Naravno da postoje slučajevi kada je hotel u znatnoj mjeri amortizovan građevinski. Ta okolnost se ne može tretirati odvojeno od urbanološkog i urbanističkog konteksta konkretnog urbanog prostora. A u mnogim slučajevima i od istorijsko – kulturološkog konteksta. Hotel Crna Gora je upravo mjesto i objekat preklapanja važnih istorijsko – kulturoloških, urbanoloških i urbanističkih okolnosti. O tome je trebalo da znaju protagonisti privatizacije ovoga hotela.
U Hirošimi je ostavljena jedna zgrada da svjedoči o 5. avgustu 1945. godine kada je bačena prva atomska bomba u istoriji i kada je ubijen grad. U Drezdenu su ostavili crnu ruševinu iz 1945. godine, kada su saveznici bombardovali taj grad napalm bombama. U Beogradu još stoji nekoliko ruševina NATO bombardovanja 1999, a više puta sam bila slučajni svjedok kada su turisti dolazili da gledaju ruševine Generalštaba u Nemanjinoj ulici. Možda bi pomoglo da ruševina Hotela Crna Gora ostane spomenik i opomena. Poslednja urbanistička žrtva osionosti „naših“. Materijalizacija Snimka u prostoru.
Bonus video:
