U aprilu 2010. godine, neposredno nakon povratka iz NATO misije u Avganistanu, američki vojnik Kip Lynch ubio je svoju ženu Racquell i osmomjesečnu kćerku Kyirstu.
Novinski izvještaji navode da je Racquell bila pogođena sa više hitaca u glavu, vrat i leđa. Lynch je zatim pokušao da izvrši samoubistvo, ali je ostao živ. Na suđenju je utvrđeno da je krivično djelo izvršio pod uticajem dešavanja kroz koja je prošao u Avganistanu. Osuđen je na 80 godina zatvora. Lynchov slučaj nažalost nije izolovan.
Nedavno je narednik Robert Bales na sudu priznao da je u martu 2011. godine, tokom jedne noći, ubio šestnaest avganistanskih civila, uključujući devetoro djece. Njegovo suđenje je u toku. Kao i kod Lyncha, poguban uticaj rata na mentalno zdravlje će dobiti zatvorski epilog.
Zločini iz nervnog rastrojstva nisu vezani samo za funkcionisanje američke vojske, mada naređenja tipa “pucajte na sve što se kreće” kakva su dobijali američki vojnici u Iraku (o čemu pojedini javno svjedoče) sigurno daju svoj morbidni doprinos. Jasno je da nijedna vojska nije imuna na zločin.
Na primjer, sedam poljskih NATO vojnika su na sudu (po drugi put) pod optužbom za ratni zločin granatiranja sela Nangar Khel u avgustu 2007. godine, kada je poginulo šest civila, od kojih su troje bila djeca. Terete se da su iz osvete, zbog pogibije svojih drugova dan ranije, namjerno gađali svadbeno veselje.
Vjeruje se da će dobiti zatvorske kazne. Da li su, međutim, ovi NATO vojnici jedini koji treba da se nađu na sudu? Smatram da ne. Nije sporno da njihova krivica postoji. Ali postoji i krivica onih koji su ih poslali u rat, onih koji su im naredili da ubijaju i time ih osudili ili na brzu smrt (oko tri hiljade) ili na beskrajne životne košmare (više od sto hiljada). I tim drugim, koji nose komandnu odgovornost, se zna ime.
To su rukovodstva NATO država i držav a koje su im ratni saveznici, uključujući i Crnu Goru. Imena: Milo Đukanović, Filip Vujanović, Ranko Krivokapić. Za svaki ofanzivni metak, za svaki krik bola, za svaki prekinuti život. Znam da u Crnoj Gori postoje osobe koje iskreno vjeruju da je ulazak u NATO u interesu crnogorskih građana i građanki. Neke od njih lično poznajem i cijenim njihove napore i zalaganja za unutrašnju demokratizaciju i reformu korumpiranog političkog sistema.
Međutim, ukoliko žele da ostanu dosljedni u svojim demokratskim opredjeljenjima, ovi poslanici, analitičari, novinari i NVO aktivisti moraju se založiti, da i druga strana, strana koja vidi Crnu Goru kao neutralnu državu u međunarodnim odnosima, dobije ravnopravan i pravedan tretman u javnom životu i medijskom prostoru.
Odluka da ili ne u vojni savez kao što je NATO, koji automatski obavezuje na rat, ukoliko bilo koja članica iz bilo kog razloga bude napadnuta, je jednako ozbiljna kao i ona o nezavisnosti držav e . To do sada nije bio slučaj. Naprotiv. Crna Gora periodično biva "poplavljena" talasima vladino-nevladine NATO propagande.
Kao i sva propaganda, i ova je jednosmjerna, jednostrana, jednodimenzionalna. Nema alternative, kažu. Ili NATO ili propast države, i slične kafansko-palanačke priče. Ove priče su opasne jer skrivaju stvarne interese političke elite koja kreira crnogorsku spoljnu politiku.
One su opasne jer nešto o čemu građani tek treba da donesu svoj sud na referendumu predstavljaju kao gotovu stvar. One korodiraju razvoj demokratije i stasavanje slobodne misli. One vode odlukama koje te ško opterećuju budžet crnogorskih porodica jer su se, na primjer, milionima eura potrošenim za avganistansku avanturu “održavanja globalnog mira” (Boro Vučinić) mogli obezbijediti besplatni udžbenici svim prvacima u Crnoj Gori.
I udžbenici i ajpadovi. I sav novac bi ostao u Crnoj Gori: ovako je jedan značajan dio otišao “par tnerima”, mađarskoj i njemačkoj vojsci, prodavcima oružja, inostranim konsultantima, lobistima, i td . Ne čudi, naravno, sve ovo. Već duže vrijeme upozoravam na činjenicu da Crna Gora nema spoljnu politiku kojoj je javni interes crnogorskih građana i građanki jedini i najvažniji prioritet.
Umjesto transparentnosti i odgovornosti, decenijska vladavina DPS-SDP koalicije stvorila je spoljnopolitički aparat koji obilježava arogancija prema domaćem javnom mnjenju i servilnost prema međunarodnim faktorima.
Česti su pokušaji manipulacija, izvrtanja teza, krivljenja žrtava, propagandiranja poluistina i laži. Sramotna je demonstracija nebrige, inferiornosti, pa i neskrivenog kukavičluka. Najnoviji primjer koji potvrđuje ove navode je slučaj ribara iz Zelenike Zorana Živanovića.
Šikaniranje crnogorskog državljanina od strane hrvatske policije je od strane ministra vanjskih poslova Igora Lukšića prećutano kao da se nije ni desilo. Živanovićevi dokazi da nije napravio prekršaj za koji se tereti nisu ozbiljno bili ni razmotreni.
Savjetovano mu je da prizna da je kriv i plati kaznu od 3.500 eura. Država ne samo da ga nije zaštitila nego ga je primorala da radi protiv sebe. Zbog ovoga Lukšić treba da podnese ostavku. A ne da se zanosi ponovnim premijerskim ambicijama. Jedno gostovanje marionetskog teatra u zgradi vlade je bilo sasvim dovoljno. I previše.
Bonus video:
