Pariz - Rat u Iraku, koji je 2003. doveo do pada režima Sadama Huseina, imao je jednog jasnog pobjednika: Iran. Vojna intervencija na čelu sa SAD imala je za rezultat slabljenje sunitskih režima na Bliskom istoku, tradicionalnih saveznika Amerike i jačanje glavnog američkog neprijatelja u regionu, Islamske Republike.
Deset godina kasnije, možda smo svjedoci još jednog ironičnog ishoda u tom regionu: barem za sada, Izrael izgleda kao jedini jasni pobjednik revolucija „Arapskog proljeća“.
Mnogi Izraelci bi kategorično odbacili ovu interpretaciju. Njihovo regionalno okruženje je postalo puno nestabilnije i nepredvidivije. Prije samo nekoliko dana, izraelski sistem raketne odbrane presreo je projektil ispaljen sa Sinaja, čija je meta bila luka Ejlat.
Za razliku od prošlog perioda, nijedna izraelska granica sada nije bezbjedna, posebno dugačka sa Egiptom. Nijedan savez se ne može uzeti zdravo za gotovo. Svi scenariji su otvoreni. Može li Izrael ostati oaza stabilnosti, bezbjednosti, modernosti i ekonomskog rasta u tako nemirnom okruženju?
Odgovor je, naravno, negativan. Izrael bi mogao doći u iskušenje da sebe vidi kao neku vrstu savremene Nojeve barke, ali on to nije. Tel Aviv je postao raskršće između San Franciska, Singapura i Sao Paola, ali je i dalje manje od 300 kilometara udaljen od Damaska. Za pesimiste (ili realiste, zavisno od ugla gledanja), Izrael mora ostati maksimalno budan kako bi sveo na minimum rizike sa kojima je suočen.
Iznad svega, mnogi Izraelci (ako ne i većina) vjeruju da ovo nije trenutak kada treba biti maštovit i smio. Nastavak mirovnog procesa sa Palestinskom upravom mogao bi biti samo smokvin list. Izrael prosto ne može ignorisati Amerikance na način na koji to čini Egipat dok vrši masakr nad islamističkim protivnicima.
Međutim, moguće je potpuno drugačije tumačenje trenutne situacije. Ono što je počelo kao revolucija u značenju te riječi iz 18. vijeka, postaje reprodukcija vjerskih ratova koji su bjesnili Evropom od 1524. do 1648. huškajući katolike i protestante jedne protiv drugih na isti način na koji se danas suniti i šiiti huškaju jedni protiv drugih. (U Egiptu, međutim, vidimo povratak vojne policijske države.)
Neko se možda neće složiti sa ovom evrocentričnom interpretacijom, ali ono što je jasno je da će muslimanski Bliski istok biti previše zaokupljen unutrašnjom borbom da bi brinuo za Palestince ili za postojanje Izraela. Rat sa Jevrejima ili hrišćanima je neizbježno zauzeo sporedno mjesto (izuzev tamo gdje se vjeruje da su hrišćanske manjine u savezu sa režimom, kao što je slučaj u Egiptu i Siriji).
U nekim slučajevima, postoji eksplicitna saradnja sa Izraelom. Zato što se bori za sopstveni opstanak u veoma izazovnom okruženju, jordanskom režimu je potrebna izraelska bezbjednosna saradnja. Zaista, izraelske i jordanske snage sada rade zajedno na obezbjeđivanju granica od infiltriranja džihadista iz Iraka ili Sirije, dok Egipat i Izrael sada imaju isti cilj na Sinaju. Stoga je paradoks arapskih revolucija u tome što su doprinijele integrisanju Izraela kao strateškog partnera (za neke države) u tom regionu. Samo u sirijskom građanskom ratu je stradalo više Arapa nego u svim arapsko-izraelskim ratovima zajedno.
Naravno, iz ovoga ne bi trebalo izvlačiti pogrešne zaključke. Izrael je možda postao, više nego ikad, ključni strateški partner nekih arapskih režima ili de fakto saveznik protiv Irana (kao što je za Saudijsku Arabiju). Međutim, to ne podrazumijeva da su se susjedi Izraela pomirili, u emotivnom smislu, da on i dalje postoji među njima.
Niti to znači da Izrael može da čini što god želi, bilo kad i bilo gdje. Naprotiv, izraelska vlada ne bi trebalo da koristi metež u regionu kao opravdanje za to što ništa ne preduzima povodom rješavanja sukoba sa Palestincima. Sadašnji uslovi, iako konfuzni, mogu se smatrati kao otvaranje mogućnosti - trenutkom da se razmotri ozbiljno žrtvovanje u cilju dugoročnog opstanka.
Izrael bi prema arapskom svijetu trebalo da se odnosi na sljedeći način: „Možda me ne volite i možda me nikad nećeti voljeti ali ja nisam – i nikad ne bi trebalo da budem - vaša glavna briga. Sada je jasno da imate druge prioritete o kojima bi trebalo da brinete.“
Arapski zavrzlama možda ne nudi uslove za mir i pomirenje između Izraelaca i Palestinaca. Međutim, ona je „strateško primirje“ koje favorizuju mnogi arapski lideri pretvorila u jedinu zamislivu alternativu. Arapi ne mogu ratovati međusobno i sa Izraelom u isto vrijeme.
Haotični događaji na Bliskom istoku će promijeniti pristup i percepcije protagonista. Kratkoročna rješenja neće biti dovoljna. Izraelski lideri moraju prilagoditi svoje dugoročno strateško razmišljanje novom Bliskom istoku koji će nastati iz trenutne pometnje.
To znači da ne koriste današnju šansu za izgradnju novih naselja na palestinskoj teritoriji ili za proširenje postojećih, kao što je izgleda odlučila vlada Benjamina Natanjahua. Izrael možda jeste trenutni pobjednik arapskog proljeća; međutim, ako je mudar, plijen će ostaviti na terenu.
Bonus video:
