Od kada je Edvard Snouden objelodanio da Agencija za nacionalnu bezbjednost (NSA) sakuplja ogromne količine podataka građana Amerike i drugih država, dosta pažnje se poklanja njegovom ličnom statusu. Međutim, važnije pitanje – i prije nego što mu je Rusija odobrila azil - jeste status američkih građanskih sloboda. Da li su Sjedinjene Države licemjerne, kako Rusija, Kina i druge zemlje tvrde?
Da bi se odgovorilo na to pitanje, važno je napraviti razliku između dva pitanja koja su spajana tokom debate: elektronske špijunaže stranih entiteta i vladinog nadzora nad sopstvenim državljanima.
Prije nego što je Snouden objavio povjerljive informacije, sajberšpijunaža je postala glavna tačka razdora u američko-kineskim odnosima. O tome su na neformalnom samitu u junu raspravljali predsjednici Barak Obama i Si Đinping i dvije vlade su se dogovorile da tim povodom osnuju zajedničku radnu grupu.
Sjedinjene Države optužuju Kinu da koristi sajberšpijunažu da bi krala intelektualnu svojinu u razmjerama bez presedana. Između ostalog, Sjedinjene Države su ukazale na studiju kompanije za sajber-bezbjednost „Mandiant“, koja je otkrila da je veliki broj takvih napada potekao iz zgrade Narodne oslobodilačke armije u Šangaju. Kina je uzvratila da je i sama žrtva bezbroj sajberupada, od kojih mnogi potiču iz SAD.
Obje zemlje imaju pravo. Kada bi neki obični Marsovac posmatrao protok elektrona između istočne Azije i sjeverne Amerike, vjerovatno bi primijetio intenzivan saobraćaj u oba pravca. Međutim, ako bi pogledao kakav je sadržaj podataka, vidio bi da su sadržaji veoma različiti.
Krađa intelektualne svojine nije američka politika, a izgleda da kineska politika to jeste. Istovremeno, obje vlade stalno „upadaju“ u kompjutere jedna drugoj da bi krale političke i vojne tajne. Špijuniranje ne predstavlja kršenje međunarodnog prava (mada se njime često krše različiti nacionalni zakoni), ali SAD tvrde da se krađom intelektualne svojine krši i duh i poruka međunarodnih trgovinskih sporazuma.
Kina nije jedina zemlja koja krade intelektualnu svojinu. Pojedine američke saveznice, koje sada izražavaju zaprepaštenost američkim špijunskim aktivnostima, to isto rade Sjedinjenim Državama. Prema SAD, kada istražuju elektronsku poštu neameričkih državljana, one traže terorističke veze i često svoja otkrića dijele sa svojim saveznicima.
U tom smislu, bezbjednosni nadzor može da pomogne i SAD i drugim zemljama. Na kraju krajeva, dio zavjere koja je kulminirala terorističkim napadima 11. septembra 2001. kovao je Egipćanin koji je živio u Hamburgu.
Međutim, nisu Sjedinjene Države bezgrešne. Kao što su otkrile informacije koje je objelodanio Snouden, SAD su nadzirale komunikaciju zvaničnika Evropske unije dok su se pripremali za trgovinske pregovore. Od toga koristi nisu imale obje strane; to je bila loša odluka.
Za Rusiju, Kinu i druge zemlje je taktički korisno da kombinuju pitanja špijunaže s građanskim slobodama i optužuju Sjedinjene Države za licemjerje. Međutim, te optužbe se čine čudnim, s obzirom na to da dolaze iz zemalja sa slabom vladavinom prava i jakom cenzurom interneta.
Snouden je odao dva glavna programa za nadzor unutar Sjedinjenih Država. U smislu građanskih sloboda, istraživanje sadržaja poruke koja potiče od sumnjivog neameričkog izvora manje je sporno. Program o kojem se vodi žučnija debata jeste onaj u kojem NSA iscrtava izvor i destinaciju telefonskog saobraćaja državljana Sjedinjenih Država i čuva ih za kasniju potencijalnu inspekciju (vjerovatno uz sudski nalog). Ova aplikacija koja ima tehnološke kapacitete za čuvanje onoga što se zove „veliki podaci“ pokreće nova pitanja u vezi sa kršenjem privatnosti građana.
Oni koji brane program ukazuju da je on u saglasnosti sa aktuelnim zakonom i američkom ustavnom filozofijom ravnoteže vlasti (checks and balances), zato što su ga odobrile i zakonodovna i sudska grana vlasti. Protivnici tvrde da je sud, osnovan 1978. u skladu sa Zakonom o stranom obavještajnom nadzoru (FISA), namijenjen eri prije pojave „velikih podataka“ i da aktuelna praksa širi odredbe Patriotskog akta, koji je usvojen nakon napada 11. septembra.
Protivnici zahtjevaju donošenje novih zakona. Aktuelni zakonski okvir je prošlog mjeseca jedva preživio glasanje u Predstavničkom domu američkog Kongresa (217 naspram 205 glasova). Najinteresantinije su bile podjele u obje partije. Među onima koji su bili protiv bila je koalicija konzervativnih republikanaca iz Čajanke i liberalnih demokrata.
Umjesto da ukaže na licemjerje i pomirljivost sa ugrožavanjem građanskih sloboda, Snouden je odavanjem informacija pokrenuo debatu kojom se sugeriše da su Sjedinjene Države dorasle svojim demokratskim principima na svoje tradicionalno haotične načine. Amerika mora da bira između bezbjednosti i slobode, ali taj odnos je složeniji nego što se to na prvi pogled čini.
Najgore prijetnje po slobode desile su se u vrijeme kada je vladala najveća prijetnja po bezbjednost, pa su odluke lidera sprječavale veće gubitke. Čak i veliki branioci sloboda poput Abrahama Linkolna suspendovali su habeas corpus zbog ekstremnih uslova za vrijeme Građanskog rata. I takve odluke nisu smatrane kao pogrešne ili nepraveden do kasnije – treba uzeti u obzir odluku Frenklina Ruzvelta da zatoči japansko-američke građane u prvim danima Drugog svjetskog rata.
U deceniji nakon 11. septembra 2001. klatno javnog sentimenta se njihalo isuviše prema domenu bezbjednosti; ali je počelo da se kreće nazad u odsustvu velikih terorističkih napada. Nedavno sprovedena anketa ABC njuza i „Vašington posta“ pokazala je da 39 odsto Amerikanaca sada kaže da je zaštita privatnosti važnija od istraživanja terorističkih prijetnji, dok je 2002. to tvrdilo samo 18 odsto njih.
Ironija je što su programi koje je Snouden odao izgleda pomogli da se spriječe novi teroristički napadi ogromnih dimenzija, kao što je bombaški napad na njujoršku podzemnu željeznicu.
Ako je to tako, mogli su da spriječe primjenu strožih antiterorističkih mjera i time omoguće aktuelnu debatu.
Bonus video:
