Prvo da obavijestim čitaoce da je Zoran Vujičić, bivši profesionalni bokser teške kategorije, koji je 24. maja 1994. iznio na ring u Beču crnogorski barjak i pobijedio nokautom, a 13. februara 1999. u Štutgartu boksovao protiv Vladimira Klička, danas neprikosnovenog svjetskog šampiona, i izgubio nokautom, od svoje domovine nagrađen sportskom invalidninom od 243 eura.
Današnji “velji“ Crnogorci koji su u danima kada je nikšićki bokserski avanturista najavljen na Bečkom ringu Vujičić – MONTENEGRO, na svoje zdrave oči jurišali naočarima za vid kako bi ličili na njihovog tadašnjeg idola čiča Dražu,tako ocijeniše njegovu karijeru. Hvala divnim ljudima koji izmjeriše moj sportski domet, uz izvinjenje što im ne mogu pomoći da eliminišu iskompleksiranost koja im zagorčava život. U kontaktu sa mnom problem bi se samo uvećao.
Poslije meča u Hamburgu prošle godine, kojem sam prisustvovao sa mojim sinom kao Vladimirov gost, dva brata Kličko, dva doktora nauka, dva svjetska profesionalna prvaka u boksu, pored mnogih zvijezda svjetskog džet-seta koje su se nalazile u VIP salonu arene u Hamburgu, odlučila su se da te večeri gotovo sat vremena posvete samo Zoranu Vujičiću i njegovom sinu. Toliko o poštovanju svjetskih vitezova prema nekadašnjem kolegi, danas u invalidskim kolicima.
Žao mi je što meču nije prisustvovao neko od momčića sa političke scene Crne Gore, koji su nagomilali veliko sampouzdanje bez pokrića, možda baš ovi koji me častiše sa 243 eura. Vjerujem da bi poslije meča, na kome ih niko ne bi pozdravio niti najavio, njihovo samopouzdanje toliko opalo da bi, krijući to od okoline, gutali tablete za smirenje bez mjere. Možda bi, zaneseni ambijentom, tražili autogram od mene, ili bi pokušali da sa mnom uđu kod Klička na prijem.
Ovo napisah kao uvod u još jednu priču,čiji su kreatori oni koji mlade godine provedoše skakućući uz Moraču, niz Moraču, gledajući filmove i želeći da budu glavni junaci iz njih.
Pisao sam godinama o crnogorskim karatistima, nacionalnim penzionerima, koji jedini u svijetu imaju tu privilegiju, jer karate nije olimpijski sport. Pisao sam i o šaljivdžijama iz Parlamenta koji sebi dodijeliše sramne nacionalne penzije od 1.500 eura. Nijedan „velji“ Srbin iz parlamenta nije glasao protiv zakona o samoproglašenju herojima. Smeta im sve crnogorsko, izuzev nacionalne penzije. Poštenjačine su to i veoma dosljedni politici punog džepa novca.
Sve je ovo sitno kakvu sprdnju je napravila uprava za sport u ministarstvu sporta, koja je nekim fudbalerima za učešće na amaterskoj smotri, koja je održana samo jednom u istoriji prije više od 30 ljeta, dodijelila zvanje vrhunskih sportista. Oni, kao i najveći crnogorski sportista svih vremena, bokser Miodrag Perunović, primaju nacionalne penzije u jednakom iznosu od 1.000 eura.
Sad na scenu stupa čika Zoran Vujičić, koga je beogradski asfalt naučio svemu skromnom što zna i koji nema pravo da to znanje i šlif ne iskoristi kako bi zaštitio civilizacijska mjerila vrijednosti i mladu generaciju od onih koji misle da su svemoćni, a u stvari su za žaljenje i što je još važnije - za kažnjavanje od pravne države.
Već pomenutom čikici Zoranu je sasvim jasno da je ovu penziju za svog tasta, drugoligaškog fudbalera iz Nikšića, Brajana Nenezića, najvjerovatnije isposlovao njegov zet, Goran Sito Rakočević, a što je najvažnije za Nenezićev novčanik, on je i kum premijera Đukanovića. Ostala trojica fudbalera kao kolateralna šteta ove, za mene nesumnjive i dirljive pažnje zeta prema tastu, takođe dobiše penziju.
Fudbaleri iz drugih republika bivše Jugoslavije, koji su igrali sa našim „herojima“ na pomenutoj smotri, nijesu dobili nacionalne penzije u svojim novim državama jer nemaju gospodina Rakočevića da im to omogući. Isto tako, sjajni karatisti iz zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslaviji nemaju doktora prava Miška Vukovića da u zakon o sportu pored Olimpijade, svjetskih i evropskih prvenstava prokrijumčari i Mediteranske igre, pa da i oni dobiju nacionalne penzije.
Godinama sam pisao o tome u Vijestima i iz zakona je izbačen genijalni naum da, van svjetske prakse, sportisti neolimpijskog sporta, karatea, ubuduće primaju nacionalne penzije (izuzev nekolicine koji su ih dobili po starom zakonu).
Znači, politički moćnici su u zakon o sportu ubacivali tačno one podatke koje su njihovim prijateljima omogućavali da dobiju ono što niko u svijetu nema. Pošto Crnogorski olimpijski komitet nije dao mišljenje o ovoj raboti, niti je to od njega traženo, moguće je da se radi o privatnoj dodjeli nacionalnih penzija, odnosno o klasičnom darovanju istih. Spreman sam da pomognem istražnim organima u dokazivanju moje sumnje da iza ovog više nego sramnog i smiješnog darivanja nacionalnih penzija fudbalerima amaterima stoji gospodin Rakočević, Nenezićev tast.
Dovoljno je da tužilac upita potpisnike ove budalaštine, zašto su bez saglasnosti COK-a i bez uporednog iskustva iz susjednih zemalja dali amaterima nacionalne penzije, a sve to pod prijetnjom sankcijama zbog zloupotrebe službenog položaja. Vjerujem da bi bilo i suza, pri pomisli na Spuž, a onda bi izrecitovali ime(na) ubjeđivača.
Gore pomenuti zet je izdao poslovni prostor u Kolašinu Prvoj banci, čiji je najveći akcionar premijerov brat, a i on je bio u Bordu direktora banke. Podigao je 300.000 eura iz Prve banke na račun zakupnine i odnio novac u drugu banku. Tako je ispoštovao kumove i pokazao koliko vjeruje u banku u kojoj je bio jedan od direktora. Da je meni to neko napravio dok sam bio pri nogama, cipelom bih mu pomogao da obori svjetski rekord Pauela u skoku u dalj od 8,95m.
Neka se penzije iz amaterskog fudbala i dalje isplaćuju kao dokaz da su današnji Crnogorci, čast izuzecima, kukavički i poltronski nastrojeni, a kada je riječ kumova gospodina Mila Đukanovića u pitanju, spremni su da za nju sa solitera skaču kao kamikaze.
Bonus video:
