Ako vas je put u srijedu veče nanio u ulicu Slobode, mogli ste pomisliti da se nalazite u Damasku, ili Bejrutu iz osamdesetih. Gusti oblak prašine pritisnuo je centar. Izgledalo je kao – bombardovanje. Hoće se to Podgorici...
U Istanbulu, nedavno, građani su odbranili jedan park i zaustavili gradnju objekta koji su vlasti htjele tu da postave, umalo je pao i premijer. U Crnoj Gori takvo se što neće dogoditi. Što god da vlast ruši, biće srušeno. Dok i oni sami ne budu srušeni.
Ako je u Podgorici bilo toposa koji su osjenčeni stranovitom građanskom nostalgijom, onda su to bili – Kino Kultura i Hotel Crna Gora. Gospodin hotel. Ta zdanja više ne postoje. Bačena je bomba u najličnija sjećanja mnogih ljudi. Čitavih generacija. Moja generacija dobro pamti ritual večernjeg porodičnog odlaska na sladoled u bašti koja je spadala u najljepše hotelske bašte one velike Jugoslavije. Ali većina crnogorskih vlastodržaca nije imala iskustvo odrastanja u Podgorici – oni su formirani uglavnom po periferijama, nikšićkim i mojkovačkim predgrađima... Hotel su prvi put vidjeli u Sutomoru.
***
Bila je to sedmica prepuna – zapanjujućih događaja. Prvo sam mislio da je vrućina kriva za ovo ludilo. Ponekad bi stvari kudikamo lakše bilo objasniti nečim takvim – vrućinom, masovnim halucinacijama, epidemijom nečega, ali, na žalost, razlozi nisu tako egzotični.
Prvo smo imali ustavnog sudiju koji govori o „atentatorima“ i „međunarodnim zločinačkim udruženjima“... O čemu se radi? Što je čovjeka tako razljutilo? Smjena?
Iskreno, osjetio sam radost kada sam shvatio kako se gospodin ustavni sudija raspomamio. Zvuči zlurado? Tu nedavno, ova gospoda se sprdala ustavu i pravu, pokazavši da ne umije brojati ni do tri... Što sada hoće? Sažaljenje? Ljute se što ih sada ne brane oni koji su ih pretvorili u služavke. To uvijek tako ide, gospodo suci – kad su gazde branili poslugu? Da ste zaista radili kako treba ne bi ni bilo potrebe da vas brane. Drhtali bi od vas.
Onda, agenti (sadašnji i bivši) ANB-a koji biju ljude i iživljavaju se na turistima. Pa nevladina aktivistkinja koja, bez problema izjavi da sada razumije one koji biju novinare i pale kola. (Uh, što bi tek izjavljivala da je vladina aktivistkinja.) Ali, to nije sve. Tu je i reis koji novinama prijeti fetvom? Da se malo igramo Homeinija i Rušdija, a?
Vrućina bi i bila neko objašnjenje... Ali, nije. Kao i za rušenje hotela, ljudi su razlog, uviijek. Što je učinjena glupost veća, to je izvjesnije da je ljudski faktor presudan.
***
U Titogradu, nekada, kad kažete “hotel” znalo se da mislite na Hotel Crna Gora. Drugi tada postojeći hotel stoga je uvijek izgovaran “punim” imenom – Hotel Podgorica.
Suluda i nezaboravna atmosfera “Kazablanke” iz 99/2000... Pa ti konobari, uglavnom legendarni – od Đerđe i Vaska do Gorana... Sjećam se dana intervencije, kada je hotel bio pun stranih novinara. Nerijetko su im konobari elaborirali političke prilike jednostavnije i preciznije od tzv. političkih analitičara, što god to bilo.
Rušenje ovoga hotela je i sramotno ogrešenje o njegovog graditelja – Vujadina Popovića, jednog od istinskih velikana crnogorske modernizacije.
Zašto je ovo rušenje, u stvari, savršeno logična posljedica načina djelovanja ove vlasti? Odnos prema ovakvim zdanjima dio je jednog građanskog/gradskog identiteta, a njima je taj identitet nepoznat, štoviše, boje ga se. Oni, kao što se sjećamo, vole da grade “ljepše i starije”. I gradove i hotele.
Već godinama, na žalost, nisam išao u hotel. Od kada je prodat počelo je instaliranje nekih novih, tajkunskih običaja. Ipak, mislio sam da je to samo prolazna okupacija. Ne i – kraj.
Uostalom, eto, zapamtimo – postojao je jedan hotel u Podgorici, gdje ste mogli imati iskustvo višegeneracijskog porodičnog kontinuiteta, odnosno, to je terasa na kojoj je kafu mogao piti vaš djed, pa vaš otac, pa vi... Tri generacije. U mom slučaju, čak četiri – jer i moji sinovi imaće tu terasu u svojim sjećanjima. Nema mnogo takvih mjesta u našem gradu. Ako ih uopšte ima. I to je govorljiv detalj.
To je ono pravo na sjećanje o kome govori Pamuk, povodom događaja na Taksimu.
Morate odbraniti svoje pravo na sjećanje. Uostalom, tamo, u pamćenju legendarni hotel imaće postojanost kakvu mu nisu dozvolili u stvarnosti. Tamo, u vašem sopstvenom sjećanju, tamo ga ne može dohvatiti Kapital, ni crnogorski tajkuni i tajkunčići, uglavnom periferijski momci, koji su vjerovatno u mladosti mrzjeli ovaj hotel. Jer je, u njihovoj frustriranoj vizuri predstavljao sve ono što oni nikada neće biti. Građani i Gospoda.
Nema više hotela. Ili, kako bi rekao Ranko Jovović u jednoj sjajnoj pjesmi – Nema više gospode...
Bonus video:
