Negdje u ovo doba prošle godine, čekajući lokalni voz na stanici malog sjevernokalifornijskog gradića u blizini San Franciska, primijetio sam da je cijela padina nasuprot stanice pokrivena bijelim, drvenim krstovima. Kad sam malo bolje pogledao, uspio sam da pročitam natpis koji je objašnjavao da svaki krst simbolizuje po jednog poginulog američkog vojnika u ratovima u Iraku i Avganistanu. Krstova je bilo nekoliko hiljada, tu su bile cijele brigade mrtvih. Bio je to potresan prizor koji je dramatizovao neiskazive strahote, patnje i besmisao rata i prenio ih u jedno tiho i bezazleno ljetnje poslijepodne da uznemire dan i noćni san onih koji su ih tamo poslali da se nikada više ne vrate.
Zbilja, koja je bila svrha tih agresivnih, ofanzivnih dejstava američkog Establišmenta koje je, uz navedene američke žrtve, dovelo do smrti na desetine puta više mirnih žitelja, civila, trudbenika, djece, najčešće sirotinje, koji su, kao i svi nesretni težaci, očekivali bolji život, nadajući se da ga nosi novi dan? Taj novi dan im je, međutim, donio samo grob, možda i neoznačen, a ako označen, onda često bez tijela u njemu.
Sirotinja je ginula i na drugoj strani. Većina američkih vojnika potiče iz najsiromašnijih slojeva društva i vidi vojnu službu kao jedini način da obezbijedi novac za školovanje, za kvalitetniji i prosperitetniji život. A evo kako se sve završilo za neke od njih. Poginuli su ne za slobodu i demokratiju nego zarad još većeg i morbidnijeg bogaćenja ionako već bogatih kapitalista-imperijalista sa Volstrita koji su željeli kontrolu iračkih i avganistanskih (a takođe i kosovskih i libijskih) resursa i geostrateških lokacija. Nije onda čudno što se jaz između 1% najbogatijih i 99% svih ostalih na planeti poslije ovih ratova sve više i više širi i pretvara u pogubnu provaliju. I za jedne i za druge. Za cijelu zemaljsku kuglu.
Crnogorski režim pod palicom Mila Đukanovića je prije nekoliko godina odlučio da da svoj doprinos poljima kapitalističke eksploatacije i smrti Avganistana, šaljući u nepregledne pustinjske gudure po jedan kontigent od tridesetak crnogorskih vojnika svakih šest mjeseci. Nikada nije objašnjeno kakav je nacionalni interes Crne Gore da se njeni vojnici izlažu smrtnoj opasnosti, osim naravno uobičajenih floskula o doprinosu „razvoju demokratije i svjetskog mira“? Groteskno je kada partijski vojnici, kao na primjer bivši ministar odbrane, a sada direktor ozloglašenog ANB-a, Boro Vučinić govori o globalnoj demokratiji i miru, a njegova partija već dvije decenije opasno korodira i jedno i drugo u Crnoj Gori. Treba se prisjetiti da je Đukanović nudio da crnogorski vojnici idu i u Irak (a u razgovoru sa Hilari Klinton, da idu i na Haiti), ali su ga Amerikanci odbili. Njegov davno poznati manir je da postavlja svjetske rekorde u servilnosti prema predstavnicima velikim silama u slučajevima kada će drugi na leđima nositi teret poniženja i stradanja, a on ubirati bajne privilegije, ogroman novac, skupocjene satove i dostup društvu kapitalista-imperijalista. Isto se Đukanović ponaša i prema Rusima. Kao logičan rezultat takvog djelovanja, imamo ekonomski kolaps i socijalnu i kulturnu bijedu današnje Crne Gore.
Ovakav izuzetno težak društveno-politički ambijent može samo da se pogorša nepromišljenim i ishitrenih potezima u oblasti crnogorske spoljne politike. Po mom mišljenju, ulazak u bilo koji vojni savez je upravo jedna takva odluka. Naime, još u decembru prošle godine sam u kolumni „Moralni autoritet neutralnosti“ argumentovano i precizno obrazložio sve prednosti koje Crna Gora može imati ukoliko se većina građana i građanki opredijeli za neutralnu poziciju u međunarodnim odnosima. Pozvao sam da se uradi ispitivanje javnog mnjenja koje bi, umjesto jednostranih pitanja o ulasku u NATO savez, uključilo i opciju o neutralnosti. Ponovo napominjem da NATO nije jedini vojni savez u Evropi, nego postoji i ruski CSTO, ali i združene vojne snage Evropske unije. Zbog toga sam uvjeren da primarno pitanje na eventualnom referendumu mora biti „Da li ste da Crna Gora uđe u međudržavni vojni savez?“, pa tek, ukoliko se većina građana i građanki izjasni pozitivno, onda treba povesti generalnu debatu o tome koji bi od nekoliko postojećih vojnih saveza bio najadekvatniji za Crnu Goru, imajući u vidu njenu istoriju i multietničku dimenziju njenog stanovništva.
Učešće u vojnim savezima znači patnju, stradanja, traume i grobove. Treba li da neka padina u Crnoj Gori izgleda kao ona naspram stanice za lokalni voz u gradiću u blizini San Franciska? Nedemokratske i neodgovorne spoljnopolitičke odluke Đukanovićevog režima vode u tom smjeru. Jer, ne smije se zaboraviti, Đukanovićeva družina je diplomirala na pohodu na Dubrovnik, a doktorirala na srebreničkom genocidu. Vjerujem da takva rušilačko-zločinačka opredjeljenja nemaju podršku velike većine crnogorskog stanovništva i da će se zbog toga inicijativa o aktivnoj vojnoj neutralnosti iskristalisati kao najbolje spoljnopolitičko rješenje.
Bonus video:
