I bi parada ponosa. I bi ponosni haos. I bi ponosno - ništa. Svi smo gubitnici: i ponosni homoseksualci, i ponosni protivnici ponosnog paradiranja, i ponosna Crna Gora. Jedini ko je profitirao je šef ponosne mafijaške bratije, ponosni Milo Đukanović, lider ponosne Demokratske partije socijalista, ponosne stranke, ponosnih manipulatora i ponosnih kriminalaca.
I treba da bude ponosan ponosni premijer: dok se ponosna zemlja, primarno njegovom i zaslugom njegovih, čereči između ekonomskog bankrota i organizovanog kriminala, neopjevanog nepotizma i političke korupcije, ogromne nezaposlenosti i kidnapovanih institucija, ponosni narod se bavi ponosnom paradom šačice ponosnih homoseksualaca, usred Budve, usred ljeta, usred, ionako, promašene turističke sezone.
Ponosni paradirajući homoseksualci, ali i svi crnogorski homoseksualci koje oni predstavljaju, gubitnici su, jer su danas manje slobodni nego su to bili juče, prije prve ponosne parade. Da li su danas, više nego juče, zaštićeni? Ne. Naprotiv. Da li danas, više nego juče, imaju veća prava? Ne. Naprotiv. Da li smo danas, manje nego juče, homofobno duštvo? Ne. Naprotiv. Jasno je: u zemlji kakva je Crna Gora, ali i svim drugim, nije se za svoja prava, pa i ona seksualna, pametno boriti – naglo, napadno, ponekad – vulgarno. Time se, takvom, usiljenom logikom borbe, postiže posve suprotno: izaziva revolt. Odmah dolazi – kontraefekat. Bijes je već na dlanu. Slijede omraz i odmazda - imajući u vidu tradiciju – prirodno nenaviknutog društva.
Stoga, valja homoseksualnim prvacima, ukoliko istinski žele bolji status za homoseksualnu manjinu, razmisliti o promjeni strategije: ne kopirati druge, upodobiti je autohtonom ambijentu. Za dobro onih koje predstavljaju. Priča mi dobronamjerni prolaznik: da sam homoseksualac, ne bih volio da me tako predstavljaju. Da me u vatru guraju. Da me tako brane.
Biti realan: mnogo veće i otvorenije sredine, gradovi i države, koji decenijama baštine kulturu različitosti, pa i one seksualne, nelako i tromo prihvataju parade ponosa i javno ispoljavanje homoseksualne tjelesne ljubavi: poljupce, dodire… Da i ne govorimo o ozakonjenju gej brakova i usvajanja djece u istim, što su, budimo realni - krajni ciljevi svih parada ponosa. Pa i ove naše.
Recimo: stotine hiljada ljudi protestovalo je nedavno u demokratskoj Francuskoj, Parizu, protiv novog zakona o istopolnim brakovima. Istovremeno: u demokratskoj Poljskoj, oko 10.000 demonstranata marširalo je radi odbrane tradicionalne porodice. Prošle sedmice: desetine ljudi u demokratskoj Litvaniji demonstriralo je protiv parade ponosa koja se u to vrijeme održavala, više od trideset ljudi je uhapšeno. Sredinom juna: u demokratskim Sjedinjenim Američkim Državama, Denveru, grupa ljudi okupila se u znak protesta protiv parade ponosa. I tako redom.
Nerijetko se i sami homoseksualci protive paradiranju. Recimo: Jovan Ćirilov. Priznati srpski književnik i intelektualac, deklarisani gej, ne voli kovanicu parada ponosa. Kaže: “Boriti se za ravnopravnost za svoje manjinsko erotsko opredeljenje nije nešto čime bi trebalo paradirati niti se ponositi.” Pojašnjava: “Nema mesta ponosu ni na većinsku ni na manjinsku pripadnost u oblasti čovekove seksualnosti.”
Šta onda očekivati od Crne Gore? Od bratstveničkog bila. Od plemenskog zova. Od predačkoga kulta. Od patrijahalnog predanja. Od crnogorskog mačizma. Od vladavine muškaraca, kako bi to sročio Pjer Burdije. Od ponosnih heteroseksualaca, među brdima ovim. Od ponosnih potomaka divova mrijet naviknutih. Šta očekivati od takve sredine? Da na prvu loptu pohrle u zagrljaj paradirajućim homoseksualcima?
Ili, u istom ritmu: prije neku godinu predstavnici homoseksualaca, oni koji kane organizovati sljedeću paradu ponosa, u svojoj prvoj aktivnosti, sa ciljem širenja ideje i misije, na Vaskrs, na pojedine medijske adrese, novinarima i urednicima, poslali su jaja ofarbana u dugine boje, uz poruku: “Hristos Voskrese”. Provokacija. Uvreda vjerujućih. Prst u oči većine. Kakav je poriv u pitanju? Ostavimo ostalo po strani: za njihova prava - kontraproduktivno. Loše.
Da li je to put? Da li je to pravi način u traženju puta za njihovo bolje mjesto pod zajedničkim Suncem, koje itekako, jednako kao i sve manjine, zaslužuju? Da li se tako pridobija ljubav, bilo čija, pa i većine? Da li se time postiže naklonost, bilo koga, pa i onog drugačijeg? Da li se tako pruža svoja i traži tuđa ruka? Da li je to recept za premošćavanje velikog jaza između seksualno različitih? Da li je to lijek protiv prisutne homofobije? Da li je to mudro? Ne. Nikako. Nipošto.
Gubitnici su i ponosni protivnici budvanskog ponosnog paradiranja. Slika najviše govori: stotine ponosnih čuvara istorije, vjere i tradicije sa kamenicama u rukama, u bespoštednom jurišu na šačicu ponosnih gejeva, zaštićenih do zuba naoružanim ponosnim policajcima, sa Đukanovićevog platnog spiska. Ponosni, moderni junaci našeg doba, znaju da udare na fizički, vjerovatno, slabije, dok godinama ćute, bolje – dok godinama ćutimo, na one jače, mafijaše oličene u premijeru Milu Đukanoviću i njegovim ponosnim pomamljenim političkim hordama.
Definisao je to odavno, definisao ih je, definisao nas je, između ostalih - Teodor Adorno: autoritarne ličnosti. Sklop: idolopoklonički stav prema autoritetu, strogost prema podređenima, krutost u mišljenju, sklonost stereotipima, konzervativnost, konvencionalnost, destruktivnost, cinizam, sklonost potiskivanju, pretjerana sklonost ka redu i čvrstoj ruci.
Upadljivo je: gdje ti mladi momci i djevojke, ali i njihove starije “kolege”, sa budvanskog šetališta od onog ponosnog dana, bivaju, dok moćnici - vrhuška organizovanog kriminala, kradu izbore, kradu struju, kradu godine, kradu mladost, kradu budućnost. Kradu od homoseksualaca, kradu od biseksualaca, kradu od heteroseksualaca. Kradu od svih nas: u lopovluku nema homofobije.
Gdje su bijesni mladići od onog dana, gdje nestaje njihova buka, gdje se ukriva njihova pomama, kada nam uvode porez euro po euro, kada nam prebijaju kolege novinare, kada prijete, kada nezakonito ostavljaju bez posla, kada partijski zapošljavaju, kada svekoliko manipulišu, kada sveopšte zloupotrebljavaju, kada naveliko lažu? Gdje su tada njihove kamenice? Njihovi povici? Njihov bunt? Njihov nemir na nepravdu? Preovlađujuće: nema ga.
Gubitnici smo, najveći, na koncu, i mi, ponosni građani, ove ponosne Crne Gore. Dok posmatramo ponosno nasilje u Budvi, dok svjedočimo kako se dva svijeta premostivo različitih, ponosnih, gledaju kroz prorede policijskog kordona, mi, sjedeći pored televizora ili kompjutera, u svojim, manje ili više udobnim foteljama - komentarišemo, komentarišemo, komentarišemo. Ponosno komentarišemo. Anonimno komentarišemo. Komentarišemo ćuteći. Živimo ćuteći. Umiremo ćuteći.
Dok mi, tako, ponosno ćutimo, jedini dobitnik ove ponosne priče, biva ponosni Milo Đukanović. Dok se mi bavimo ponosnim homoseksualcima, ponosnim biseksualcima i ponosnim heteroseksualcima, izgubljeni u neshvatanju i nerazumijevanju, on i njegova ponosna familija uživaju u činjenici da su u zapećak skrajnute najvažnije i najalarmantnije teme: KAP, Snimak, rebalans, privatizacije, pljačke, zločini, prevare…
Teme koje ih vode ravno do Spuža, do kojeg će, doći će i to vrijeme, doputovati: paradno i ponosno.
Bonus video:
