Dan Bastilje, francuski nacionalni praznik, bio je veličanstven ove godine. Vojna parada, kojom je dominirala „pobjeda“ u Maliju i zajedničko učešće vojnika Afrike i Ujedinjenih nacija, odisala je savršenstvom gracioznog, mada mišićavog, baleta.
Klasični koncert kojem je prethodio pompezni vatromet na kraju dana bio je najbliži francuskoj verziji Promenade u Londonu, kombinacija laganih klasičnih i popularnih melodija. Ajfelova kula je svojom magijom obojila noć. Pariz, u slučaju da je iko gajio sumnje, i dalje je prijestonica svijeta – ili je bar tako izgledalo te noći.
Melanholija koja je počela da obuzima Francusku prije mnogo godina samo što nije zaboravljena. Slavlje u čast prošlosti, pomiješano sa popularnim engleskim pjesmama iz sadašnjosti, kao da je nagovijestilo obnavljanje nacionalnog samopouzdanja. Šta je značio taj momenat slave? Da li je bio samo proizvod kolektivne zablude, tipa emotivnog Potemkinovog sela, koje je vlast ohrabrila, ako ne i osmilila, da bi donekle povratila samopouzdanje depresivnim Francuzima?
Čak i ako pozitivne emocije ostanu samo prolazne (kao što je najvjerovatnije), one su bile stvarne i opipljive. Izgledalo je da su Francuzi slavljenički raspoloženi. To je, naravno, možda bilo samo zbog vremena – divno ljeto je došlo nakon jadnog proljeća.
Međutim, mogla bi biti i jedna od onih prirodnih prekretnica, kolektivna i spontana odluka da se kaže: „Dosta je bilo depresije, krenimo dalje.“ Mi Francuzi možda nismo ono što smo bili, kao da su poručili slavljenici, ali smo i dalje puno više od onoga što ljudi misle. Imamo slavnu revolucionarnu prošlost koja i dalje prenosi univerzalne vrijednosti – sloboda, jednakost i bratstvo – i vojsku koja, kao što je bilo u Maliju, i dalje doprinosi promjenama u svijetu.
Iz ovog kolektivnog oblika eskapizma mogu se izvući dvije lekcije. Prva je da iza mnogih slojeva depresije i nepovjerenja u Francuskoj leži potencijal za novi i kolektivni početak. Za to je, naravno, potrebna manje cinična politička elita koja svoje trivijalne ambicije i podjele može prevazići za dobro države.
Druga lekcija, čak očiglednija, je da se realnost ne može promijeniti jednostavnim javnim spektaklom. Francuska nije imperijalni Rim, gdje je moto hljeba i igara pravio fundamentalnu razliku. To je oslabljena demokratija pogođena ekonomskom i društvenom krizom tako dubokom da je na ivici da postane kriza identiteta.
Kao dokaz za to je poslužio treći tradicionalni događaj na Dan Bastilje, između jutarnje vojne parade i večernje muzike i vatrometa: Govor naciji predsjednika Fransoa Olanda, u obliku intervjua sa dva istaknuta novinara. I on je bio optimistično raspoložen.
Prema Olandovim riječima, ekonomski opravak je upravo počeo, a nada je na dohvat ruke. Njegov ton i poruka su se promijenili. To više nije bio „gospodin normalni“ iz izborne kampanje. Umjesto toga, pokušao je da se predstavi, poput njegovog prethodnika Nikole Sarkozija, kao superheroj.
Naravno, imajući u vidu njegovu ličnost i slab rejting u anketama, njegovo obraćanje je bio najmanje ubjedljiv događaj tog dana. Ko može sa sigurnošću reći da je ekonomski oporavak koji je Oland objavio stvaran a ne samo želja? Reakcija javnosti na ovu poruku bila je kombinacija nevjerice i ravnodušnosti.
Ponašanje prijatelja, Francuza, koji su sa mnom slušali Olanda, podsjetilo me je na jedan momenat iz prošlosti. Bio je 31. decembar 1989, nalazio sam se u Sovjetskom Savezu. Zadesio sam se u restoranu u starom gradu Suzdal, slušajući „novogodišnje želje“ predsjednika Mihaila Gorbačova.
Bio sam dirnut: čovjek koji je bio simbol glasnosti i perestrojke, koji je omogućio mirnu emancipaciju većeg dijela istočne i centralne Evrope, držao je govor. Međutim, samo sam ga ja slušao. Gosti restorana, poput mojih francuskih prijatelja sada, nisu obraćali pažnju. Riječi njihovog predsjednika su bile samo buka u pozadini.
Da li je Oland postao, u tom smislu, francuski Gorbačov? Za ljevicu i zelene, on je gotovo izdajnik. Ovi birači su glasali za njega prije godinu ne zato što on nije bio Sarkozi već zato što je bio oličenje vrijednosti prave ljevice čak iako je njegova centristička umjerenost djelovala kao loš znak. I birači centra ili čak desnog centa su razočarani, nedostatkom harizme ako ne i nekompetentnošću predsjednika.
Nakon godine Olandove vladavine, Francuska doživljava fundamentalnu političku revoluciju. Tokom pola vijeka Pete republike, dvopartijski sistem ljevice i desnice tradicionalno je preovladavao. Međutim, Francuska sada postaje zemlja kojom dominira „trostranački sistem“ manje-više jednake snage: ljevice, desnice i ekstremne desnice.
Ako Francuska želi da iskoristi pozitivne emocije sa Dana Bastilje, potrebna joj je odgovornija elita, spremna da se ujedini u borbi protiv nezaposlenosti i njenih uzroka (nedostatak konkurentnosti i rigidnost tržišta rada) i posljedica (uspon populističkih, nerepublikanskih snaga). Dan Bastilje je otkrio, makar na kratko i površno, da postoji potencijal za ujedinjenje Francuske. Međutim, za to je potrebno više od praznih obećanja.
Autor je profesor na Institutu za političke nauke u Parizu i viši savjetnik Francuskog institutaza međunarodne poslove (IFRI); trenutno je gostujući profesor na Kraljevskom koledžu u Londonu
Copyright: Project Syndicate, 2013.
Bonus video:
