Vakat zuluma

Čitam na društvenoj mreži ispovijest prijatelja, bivšeg poslanika i darovitog pisca, Ervina Spahića o tome kako je sa familijom krenuo od Bijelog Polja do Plava na naučni skup pod naslovom "Vakat zuluma".

Radilo se o skupu organizovanom 9. marta, na kojem je 30-ak naučnika iz regiona izlagalo na temu zločina i zloupotreba tadašnjih vlasti, po ulasku Crne Gore u ove krajeve 1912/3. među kojima je pojava masovnog pokrštavanja bila centralna tema. U stilu lucidnog pripovjedača, Spahić opisuje kako je svojim sinovima, od kojih je stariji bio vozač sa tek položenim vozačkim ispitom, putovao na ovaj skup. Ervin je djeci objašnjavao pojave od prije jednog vijeka.

Uživao sam prisjećajući se napora koji smo uložili ne bi li još jedna stranica crnogorske "skrivane istorije" ugledala svjetlost dana.

Ali ujedno i postavio sebi pitanje: šta je to zlo i naopako u ovom društvu u kojem političari pišu o istoriji, a istoričari o svakodnevici? Znači li to da oni bolje vide "unazad" a da istoričari bolje "osjećaju" ono što je sadašnjost? Znači li to da istoričari treba da pišu o politici i svakodnevici? Odlučih da probam i pišem na temu "SAVREMENI VAKAT ZULUMA".

Glavni junak priče moja malenkost. Mjesto zbivanja - crnogorski drumovi i sudovi. Godine zbivanja - posljednjih deset, od kada su moji "prijatelji" - vlast, i to: demokratska, multikonfensionalna, multietnička itd...

Primjer prvi, početak XXI vijeka. Još zdrav, pun snage entuzijazma i energije, nijesam se "vadio" iz auta špartajući crnogorskim i inim drumovima vođen raznim obavezama. Putujući po svijetu, shvatio sam tada da je jedino u mojoj zemlji živa "hajdučka tradicija", sačekuša po drumovima.

S tim što te više ne sačekuju hajduci sa kuburama i handžarima, već policajci sa radarskim uređajima. Skoro da su me navikli na "presretanje" za koja je mnogo puta i bilo razloga. Postala mi je navika da im plaćam po "devet eura", kolika je bila kazna za brzu vožnju i najčešće nijesam ni pitao koliko sam prekoračio brzinu. Imalo se i moglo se. U autu sam čuvao "blokove" od kazni.

Nijesam se usuđivao da ih prebrojim, jer mi je zato trebalo vremena, a ja sam vazda žurio nekuda. Pošto sam bio javno eksponiran, kao jedan od čelnika Pokreta za nezavisnost, mogao sam bez greške, prema ponašanju policajaca prema meni, detektovati njihove političke nazore i odnos prema nezavisnosti.

To je bio drumski politički folklor u kojem je bilo šmeka i čak mi je bilo simpatično. Posebno se rado sjećam jednog policajca (ne znam mu ime) koji je moje drumske nestašluke "kažnjavao" knjigom. Rado bih mu "plaćao" (u gepeku sam vazda nosio i neku svoju knjigu) uz obavezan komentar kako živim u srećnoj zemlji u kojoj policajci vole da čitaju.

No, redovno sam plaćao i tih "devet eura", sve dok mi moj prijatelj, i Spahićev partijski drug, (S.P.) koji je tada radio kao policajac, jednog dana ozbiljno nije saopštio: "Profesore, molim Vas, nemojte više da plaćate kazne tom policajcu, jer se ponovo hvalio u stanici kako je i danas oporezovao onog Turčina", koji je navodno "žurio na ispit". Ovo posljednje mi je bilo dragocjeno za lociranje policajca i rekonstrukciju čitave priče. Naime, tada tunel Sozina još nije bio otvoren.

Vozeći od Bara preko petrovačkih strana, nužno bih prolazio pored policijskog punkta lociranog na početku odvajanja puta od Budve i Petrovca prema Podgorici. Kada bih prošao pored punkta, policajac bi o tome obavještavao kolegu koji je bio na Virpazaru. Tu je bila jedna kratka dionica (na ulazu u Virpazar) na kojoj je ograničenje brzine bilo 40 km. Znajući za to, često bih na tom dijelu puta smanjivao brzinu ispod 50, ali uzalud.

Poreznik je čekao?! I ja plaćao, sve dok mi njegov komandir nije saopštio da to više ne radim. Sjećam se, da pošto sam posredovanjem časnog i poštenog, nažalost pokojnog, Dragana Kujovića, uspio da dođem do tadašnjeg upravnika policije Veljovića, da istom nijesam htio da kažem ime tog policajca (mislim, da je sada jedan od inspektora u Podgorici), zato što se njegova priča o tome da su "očistili" policiju od navodnih "nečasnih elemenata" nije slagala sa mojim, maltene, dnevnim, iskustvom "pakovanja" kojekakvih smicalica za koje mi je bilo glupo da se pojavljujem pred "sudom".

Primjer drugi. Prvi i jedini put na "sudu". Tužio me kolega (pardon, savjetnik) jer sam u udžbenik unio tekst iz "Istorijskog leksikona", Podgorica 2006, knj.II, str. 376-414, čiji sam urednik. "Presuda" u korist tužitelja. Moram da platim sudske troškove. Pitam advokata "mogu li da idem u zatvor da ugođaj bude kompletan?" “Ne plaćaj ,postupak nije završen,predmet je na reviziji", odgovarao mi je advokat.

Međutim, oni mi, prema evidenciji koju mi je dostavljala banka, uzeše: 24.06. - 324,78 eura; plus 50 eura istog dana, 13.06 - 300 eura; 10.06 - 13,80 eura; 04. 06 - 204, eura. Kada su uzeli čitavu platu?! (1050 eura), nijesu me ni obavijestili, valjda zato "što pravnici tvrde da to nije u skladu sa zakonom".

Sve u svemu, ukupno 1942,58, više od onoga što su, bar kako je objelodanjeno, sudski troškovi. Više i ne pitam kako je to moguće. Rijetki prijatelji koji smiju da zovu nude pomoć (uglavnom Crnogorci). "Evet efendije" ne smiju, čak se neki raduju. Odbijam pomoć uz komentar "Vakat zuluma, brate", red je i da platim, jer sam "kriv". Neki me "tješe" - "polako, tek je počelo", njima je novac sve.

Primjer treći. Naučni skup u Gusinju 9. mart. Smrznut u hladnoj dvorani gdje sam predsjedavao skupom, jedva sam čekao ručak u obližnjem restoranu - "Kula Rekovića". Završivši ručak, pozvao sam dečka koji me vozi, (moje auto, ja plaćam od kada ne mogu da vozim zbog zdravstvenih problema), da dođe po mene. Kada sam izašao iz restorana, počela je da pada kiša. Brecnuo sam se na vozača da priđe bliže. Odgovorio mi je, da "ne može".

Naspram mog auta, stajao je mercedes beranske registracije ( stao na sred puta u suprotnom pravcu) i čovjek koji je unutra sjedio, nešto je pisao. Vozač mi mi je potom objasno da je dotična osoba (policajac) prišao i pitao da li je to moje auto. Kada mu je vozač rekao, čovjek je počeo da piše "kaznu".

Gusinjani koji su izašli sa mnom iz restorana, skoro da su likovali: "Neka, da vidite kako je nama svaki dan"! Na tu epizodu sam skoro bio i zaboravio, sve dok ovih dana nijesam krenuo da podignem saobraćajnu poslije registracije auta. "Ne može," odgovori ljubazno službenica. "Zašto?", upitah iznenađeno. "Imate kaznu za neki prekršaj u Plavu". "Kako, pa ja ne vozim", rekoh slużbenici ne bi li je umilostivio. "Ne znam ja ništa, ali dok ne platite 60 eura nema saobraćajne". Platih, uzeh saobraćajnu i odoh da razmišljam, tješeći sebe: plaćaćeš sve dok političari budu radili ono što je tvoj posao, a ti budeš imao uluziju da možeš da se " miješaš" u njihov. E, pa neka! Bar vrijedi, toliko da se zapiše. A to ostaje.