Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva u fudbalu. Najveća senzacija u istoriji najvažnije sporedne stvari na svijetu. Bez obzira na rezultat u nedjelju.
Povijesni uspjeh za Hrvatsku i istorijski bljesak čitavog regiona. Proći će decenije da neka zemlja od četiri miliona stanovnika dođe do finala SP. Nekada davno, to je pošlo za nogom malenom Urugvaju, ali se to vrijeme ni po čemu ne može mjeriti sa dašnjim uslovima i konkurentnošću koji vladaju u fudbalu. Zato je ovaj nenadani, ali ne i slučajni, prolazak Hrvatske u finale SP rezultat koji će se teško ponoviti u bliskoj budućnosti.
Hrvatska je prije 20 godina igrala polufinale SP u Francuskoj, od tada je učestvovala na svim velikim takmičenjima, pravila dobre rezultate, njeni timovi su redovni u ligama šampiona i Evrope, dok hrvatski internacionalci igraju zapažene ili vodeće uloge u najvećim evropksim klubovima. Zbog svega toga ovaj rezultat komšija nije slučajan. Bravo, Vatreni!
Osim Hrvatske treba da slavi i region. Zapadni Balkan, jadranske zemlje, bivša Jugoslavija, Hrvatska, prije svega, ali i Bosna, Srbija, Crna Gora - svi ti pojmovi su više pominjani u svjetskim medijima zadnjih desetak dana nego posljednjih par godina. Jos po dobru i uspjehu.
Anketa na portalu Vijesti uoči polufinalne utakmice pokazala je da dvije trecine građana navija za Hrvatsku a vecina komentara ispod teksta se nije mnogo razlikovala od onih na nekom hrvatskom portalu. Ipak se dosta toga promijenilo u odnosu na vrijeme kada je ubjedljiva manjina gradjana Crne Gore pjevala - “Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”! Prolazak u finale Hrvatske u podgoričkim kafićma proslavljen je pjesmom, a gradom su se čule petarde i gledao vatromet u slavu finalista iz susjedstva. Fudbal je pobijedio, svijest da nam je komšija najbliži nakon člana porodice, prevladala je posljedice vremena u kome su nas neki lideri učili da ,,mrzimo šah zbog šahovnice” i prijetili da ćemo se ,,sa ustašama razgraničiti za sva vremena”! Hrvatska je zadivila u nogometu, Crna Gora je pokazala ljepše lice u navijanju. To je činjenica koju ne mogu osporiti ni oni bučni i zapjenušani taoci ratnih vremena koji bi i dalje na Zagreb išli radije tenkovima nego cestitkama i podrškom.
Bilo bi sjajno za čitav region kada bi tako bilo i u najvećoj zemlji iz našeg balkanskog sokaka, Srbiji. Nažalost, nije. Dok se tamošnja politička elita, veliki Aleksandar i kontrolisani mediji budu vodili poraznom maksimom ,,da komšiji crkne krava”, nema sreće za Srbiju. Čak je i najveći srpski sportista svih vremena, možda i balkanski, Novak Đoković, koji je već 10 puta bio prvak svijeta i to u jednom individualnom i tako zahtjevnom sportu kao sto je tenis, čak je i on došao pod udar beogradskih političara manipulatora, ali i propagndnog smeća samo zato sto je uoči cetvrtfinalne utakmice Hrvatske sa Rusijom tvitnuo: ,,Ajmo, Vatreni”. Nakon kanonade uvreda i prijetnji, morao je da objašnjava sta je sport, podrška, normalnost i komšiluk, ali u većinskoj Srbiji danas, koja i dalje spava u košmarnim snovima 90-ih, malo ko je imao da ga čuje. A kamoli razumije.
Međutim, idemo dalje. Ako Hrvatska reprezentacija i danas napravi još jedno čudo i čak uzme titulu prvaka svijeta u fudbalu, biće to velika pobjeda i za mala zemlju na Jadranu, ali i istorijski dan za čitav region. Nakon decenija poraza, svima nama na Balkanu, Zapadnom i Istočnom, trebaju pobjede. Kako one u sportu, tako i one u ekonomiji, vladavini prava, obrazovanju, kulturi... Iznad svega nam treba pobjeda nad našom prošlošću, bližom i daljom, gubitničkim mentalitetom, treba nam pomirenje i međusobna podrška, jer samo tako ćemo stići ostatak razvijene Evrope. Možda i prije 2063. koju nam je predvidio naš vođa, Đukanović.
Zato, u nedjelju - svi za Hrvatsku. Ajmo, Vatreni. I svi za Đokovića. Ajmo, Nole. Za sve nas.
Bonus video:
