Balkan je proteklih dana ponovo bio u centru pažnje evropske javnosti. Ovoga puta povod je, što je za nas rijetkost, bio veoma pozitivan. Hrvatska je zasluženo postala članica EU. Nije to bio samo veliki trenutak za našeg susjeda, već za cijeli region koji je, makar se tako stekao utisak, zbog svega bio euforičniji od samog ovog slučaja. Šetajući ulicama Zagreba nije se primjećivala nikakva posebna euforija niti neka posebna gužva. Ljudi su bili pozitivni i srećni, ali čini se iznad svega svjesni da prava priča tek počinje.
Možda je još važnije konstatovati da su građani Hrvatske shvatili da su zaslužili pozivnicu, i da nemaju osjećaj da im bilo ko, bilo šta poklanja ili im za nešto „gleda kroz prste“. Daleko od toga, dostojanstveno, kulturno, što bi se reklo „europski“, su proslavili ulazak u elitni klub. Iza svega toga ne stoji prazna demagogija već konkretan i predan rad na transformaciji zemlje, jačanju njenih institucija i profesionalizaciji uprave, koji je bio vrlo naporan i iscrpljujući.
Mi u Crnoj Gori koji smo sada u najboljoj startnoj poziciji, trebamo i moramo očekivati veliku podršku Hrvatske našim integracionim procesima. Zapravo, treba biti realan i reći da bi Hrvatska sada trebala postati glavni lobista za sve zemlje Zapadnog Balkana unutar EU. Međutim, lista zemalja koje očekuju takvu „pomoć“ je, na sreću, sve veća, i to svakako treba da raduje jer govori o tome da region polako ulazi u mirniju luku svoje istorije. Sa druge strane, sve govori da Hrvatska zaista želi da ima prijateljski odnos, i da joj odgovara da bude most svim budućim članicima sa Balkana.
Da bi se dostigli standardi i ukazalo na iskrenu želju za integracijom moramo se suočiti sa najvećim problemom sa kojim se susrela i ta zemlja, a to je korupcija. Borba protiv korupcije je uveliko počela u drugim zemljama regiona, a ne zaboravimo da je to najveći zadatak koji stoji i pred našom političkom klasom. Napomene radi: od zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije, kao što znamo dvije su u EU. Gle čuda, premijeri i jedne i druge države su završili u zatvoru. Ovo, naravno, nije nikakav reper, ali jeste jasan pokazatelj da bez konkretnih rezultata na ovom planu, ne možete postati članica, ma koliko bili simpatični evropskim birokratama.
Svi pominju poglavlja 23. i 24., kao krucijalna, što je tačno. Poređenja radi: Hrvatska je USKOK formirala prije nego što je otvorila ta poglavlja, a Crna Gora očekuje da to učini godinu dana nakon što otvori ista. Naravno da svako ima svoj put i svoje specifičnosti, ali neke stvari su očigledne. Jer i loš đak ako nema sopstvene ideje i saznanja, onda makar često zna da prepisuje od drugog. Ali, i zato treba imati volje i znanja. U našem slučaju prvo nedostaje sigurno, a drugo, čak i ako nedostaje, može se nadoknaditi prvim. Ne smijemo više gubiti vrijeme, moramo konkretizovati svoje aktivnosti! Evropske integracije nisu važne samo zbog učlanjenja, one imaju mnogo širi politički kontekst. Sa njima se omogućava da se populistička politika, bazirana na mitovima, marginalizuje, a da ona konkretna koja se odnosi na svakodnevni život, zaživi u praksi.
Kada jednom budemo iskreno zakoračili u reforme našeg društva, onda će sve manje biti prilike da pričamo o međunacionalnoj svađi, jeziku, crkvi... jer će nam svakodnevnica biti opterećena time kako crpiti što više novca iz pristupnih fondova, kako prezentovati razvojne projekte, kako ukrotiti korupciju na najvišem nivou, kako profesionalizovati administraciju..., sve što danas stidljivo pokušavamo da radimo, ali nam slabo uspijeva. Tada će se većina političke energije trošiti na te stvari, tako da će politika podjela ostati u jednom trenutku usamljena, sama sa sobom, bez značajnih podržavaoca.
Ipak, ne treba zaboraviti da ni u EU nije sve idealno, i da ni tamo ne teku med, mlijeko i koka-kola. Naprotiv! Postoje brojni elementi oko kojih se možemo sporiti i koji možda ne odgovoraju našoj zemlji, ali sa druge strane računica je jasna. EU je najbolje rješenje za Crnu Goru i za cijeli region. Teško je zamisliti budućnost Evrope u globalizovanom svijetu bez ujedinjenja i saradnje. Podijeljena Evropa nema šansu u budućnosti. Euforija sa druge strane nije potrebna; ona je izraz nezrelosti, jer kada su očekivanja velika, onda su razočaranja još veća. Možemo li samo zamisliti šta bi se dešavalo ulicama Podgorice da se Crna Gora umjesto Hrvatske učlanila u EU prije 10 dana? Koliko bi samo bazena bilo obećano od strane naših trenutnih zvaničnika? Zato treba biti realan, kritikovati sve što nije dobro i pronalaziti svoj interes na jasnim osnovama dijaloga. To će sa nama ići dosta teže, ako znamo da smo euforičan narod.
Priznaćemo da često od nekih, ne baš velikih stvari, pravimo megalomanski uspjeh ili suprotno. EU podrazumijeva zrelost, što znači da se amplituda uspjeha i neuspjeha uvijek pomjera, ali da su pravac i vizija u suštini isti i oni se nikada ne zaboravljaju. Ako ovo ne shvatimo na vrijeme ubrzo ćemo se naći iza pojedinih država koje takođe imaju pretenzija da budu članice Unije. Zato je krajnje vrijeme da se manemo demagoške euforije kako smo mi najboji u regionu i odlučno krenemo u rješavanje zadataka koji se pred nama svakodnevno gomilaju. Za tako nešto potrebno je prije svega promijeniti postojeći politički kurs, a svi dobro znamo šta to zapravo znači.
Bonus video:
