Poznajem dugo, sigurno duže od 15 godina, dvoje divnih ljudi, bračni par Labus, Darinku i Slobodana. Upoznala sam ih na Maloj pijaci. Donosili su subotom cvijeće na prodaju. U saksijama, ili rasad kad mu je vrijeme, ili rezano cvijeće za vazu. Poznavali smo se nekoliko godina, prije nego sam otišla kod njih. Prvo radi cvijeća koje sam naručila. Kasnije, onako, u posjetu. Sprijateljili smo se. Oboje su u penziji, imaju kuću u Gornjoj Gorici. Dva sina sa porodicama su u inostranstvu. Jedan u Australiji, drugi u Kanadi. Dio prećutkivane nove istorije Crne Gore. Stručni, mladi, radni ljudi sa porodicama – rasijani daleko po svijetu. Kao rezultat Nove razvojne filosofije, sa početka devedesetih. Unaprijeđene kasnije, kada je društvena i državna svojina (a dobrim dijelom i privatna) spretno i temeljno privatizovana. A onda je promovisan divlji kapitalizam kao siguran model privrednog razvoja.
Prilikom prve posjete, pitam Darinku i Slobodana koliko često se vide sa sinovima i njihovim porodicama. "Zbog različitih vremenskih zona, Skajp nam je stalno uključen. Da su bar oba u jednoj vremenskoj zoni..." – odgovara Slobodan. "Pođemo, otprilike, jednom godišnje" - kaže Darinka - " ja se upravo spremam za Australiju, treba snaha da se porodi, da malo pomognem."
Ali, tema ove priče je druga. O ljudima koji svojim životnim stavom, radom, etičnošću, čine dio nevidljivog nukleusa kojim se održava opstanak ove zajednice. Kojima država stalno uzima, a oni i dalje rade i vjeruju u rad. A kojima se, što objašnjava tekst koji slijedi, ukida i pravo na grad.
Kuću su napravili sedamdesetih, sa građevinskom dozvolom. Parcela je deset ari, a oni vole cvijeće. Tako su počeli da ga uzgajaju i za prodaju. Imaju i plastenik. Mala pijaca je nedavno uklonjena i preseljena u Blok 5. Od preseljenja pijace sam ih viđala, u početku. Poslije ih nije bilo. Prvo sam pomislila da su pošli kod djece. A nedavno, bila je subota, potražila sam ih ponovo na pijaci u Bloku. Ne bješe ih. Pitam ljude u tom dijelu pijace, da li znaju šta je sa Labusima. "Sad subotom prodaju kod MAX–ija preko puta nekadašnje Male pijace", dođoh na kraju do informacije. Pošla sam i našla ih upravo gdje mi je rečeno. Srdačan susret, obostrano."Ali, zašto ne prodajete u Bloku, vidjela sam da ima mjesta u dijelu gdje je cvijeće?" Odgovor me je doslovno zaprepastio. "Ne dozvoljavaju nam jer nemamo sertifikat o uvozu cvijeća." – odgovara Darinka. Moje zaprepašćenje i nevjerica raste: "Ali, vi ste proizvođači, zar to nije regulisano da u Sekretarijatu za privredu dobijete potvrdu da ste proizvođači?" Ono što nedostaje ovome opisu to su izrazi lica mojih prijatelja Labusa. I osmjehnutost. Tako izgledaju samo dobri ljudi koji se druže sa biljkama, pri tome sa cvijećem. Jedna divna mirnoća, strpljivost i trpeljivost. Na očiglednu nepravdu i bahatost gradskih službi. "Nemamo registrovanu firmu", kažu mi, i dalje uz osmijeh, "i u cvjećarama nam nerado uzmu cvijeće, ne smiju, kontrolišu ih." – kaže Slobodan.
"Odavde nas tjera komunalna policija, kao i ostale koji dođu subotom. Stanovnici Tološa, Momišića, Vranića koji imaju bašte. Posiju za sebe, a što pretekne iznesu na pijacu. Ljudi kojima se ne isplati da za malo robe plaćaju tezgu na pijaci u Bloku." – dodaje Darinka. Popričali smo o tome kako je proizvodnju i plasman cvijeća moguće jednostavno i na opštu korist riješiti. Da li je? U državi gdje je Ministarstvo poljoprivrede glavna konkurencija domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji, jer odobravaju uvoz, mnogo čega, bez pravih razloga. Konkretno, samo u Podgorici na okućnicama u okviru urbane zone, moguća je proizvodnja cvijeća i rasada, barem za Podgoricu. Ali, onda ne bi bilo uvoza cvijeća. Da li je možda problem u tome?
Kupila sam cvijeće, popričali smo još malo. Slobodan se osmjehuje: "Pozdravite nam kuma, Darka Pajovića, gledamo vas oboje u Skupštini."
Ispostavilo se da je D. Pajović, predsjednik Pozitivne, vjenčao jednog od njihovih sinova. Kasnije sam, naravno, prvom prilikom prenijela ovaj pozdrav.
Vraćajući se kući sa kupljenim cvijećem bila sam poražena dubinom i dometom neprijateljstva prema ovom gradu i njegovim stanovnicima koje gradska uprava manifestuje u beskrajno mnogo primjera. Prvo, toliko ima velikih okućnica u djelovima Podgorice gdje je individualno stanovanje. U svijetu, već više decenija, urbani baštovanluk se ozbiljno planerski shvata i podržava. Čak se planiraju površine uz veće parkove ili park šume, gdje se organizuju urbane bašte da zainteresovani građani obrađuju. Najčešće kao vid dobre i cjelovite rekreacije. Nekad je važan i utilitarni aspekt – mnogi ljudi vole da sami proizvedu nešto od povrća, jagodičastog voća ili cvijeće. A gradske vlasti se staraju da je to sve valjano opremljeno (ostave za alat, mogućnost zalivanja, čuvanje). Po evropskim gradovima, na javnim površinama, trgovima, trotoarima, uvijek se može naići na mjesta određena za raznu uličnu prodaju. Ne zato što nema tržnih centara, marketa i hipermarketa. Već upravo zato što su veliki tržni centri i hipermarketi počeli da nagrizaju samo biće gradova – korišćenje javnih površina, trotoara, trgova za okupljanje ljudi, za razmjenu. Da li će neki gradonačelnik Pariza, kejove pored Sene očistiti od bukinista ili zabraniti prodaju cvijeća po ulici? Ili gradonačelnci mnogih evropskih gradova ukloniti buvlje pijace, nedjeljom u centrima gradova. Ili gradonačelnik Dablina zabraniti nevjerovatnu izložbenu galeriju uz ogradu parka St. Stephen's Green, koja se održava svake nedjelje? Ili gradonačelnik Ženeve da ukine običaj da se srijedom, koja je tradicionalno pazarni dan, zatvori Bulevar Helvecija od 8 – 12h radi održavanja pijace na mjestu gdje je nekada postojala. Nikome neće pasti na pamet da građanima ukida pravo na grad. Doduše, ondašnji gradonačelnici se ne bi igrali svojom karijerom. Da stavljaju administrativne zabrane na korišćenje javnih površina. Jer, javni prostor grada i raznovrsnost njegovog korišćenja, od ulične prodaje – do političkih manifestacija, sama je suština grada i gradskosti.
Podgorica ima šansu da sačuva preostali javni prostor. I pravo građana na grad. Poslije narednih lokalnih izbora.
Bonus video:
