Percepcija stvarnosti predstavlja način doživljavanja i prihvatanja svijeta koji nas okružuje. Možemo reći da na Zemlji u isto vrijeme živimo onoliko stvarnosti koliko ima živih ljudi. Individualno gledano, percepcija stvarnosti svakog pojedinca zavisi od nivoa i usmjerenosti njegovog duha.
“Ja ću nastaviti da se i dalje odgovorno odnosim prema onom što je moja percepcija potreba razvoja Crne Gore i moja percepcija odnosa prema pitanjima od nacionalnog interesa za našu državu.”, dio je odgovora premijera Crne Gore na pitanje poslanika u Skupštini.
Način na koji stvarnost doživljavaju i prihvataju političari je od izuzetne važnosti zbog moći koju imaju u društvu. Moć je sposobnost uticaja na druge ljude da prihvate vaše viđenje kao ispravno i djeluju u skladu sa njim, ili prosto rečeno sposobnost nametanja sopstvene volje. Zato je neophodno da političari percipiraju stvarnost kao posmatrači, lišeni ega.
Samo na taj način mogu racionalno donositi odluke od društvenog značaja. Kako bi lakše sagledali stvarnost iz perspektive posmatrača, i umanjili subjektivnost percepcije, političari imaju veliki broj savjetnika. Ovoga puta premijerovi su u pripremi odgovora očigledno zakazali.
Naše društvo, poput svakog totalitarnog, ima piramidalni oblik organizacije, ili bolje reći zasnovano je na piramidi straha sa vrhovnim centrom moći. Međutim, svaki centar moći u kosmosu, može biti samo djelimičan i privremenog karaktera, dakle nikada potpun i vječan. Kada to ne bi bilo tako u svemu bi vladala stalnost i nepromjenjivost.
Slabljenjem vrhovnog centra moći prestaje da postoji piramida i nastaje društvena zajednica sa više centara moći na svim njenim nivoima. Kao prirodna posljedica uspostavlja se i ravnoteža straha. Sukob različitih interesa naravno postoji, ali zloupotreba državnog aparata zarad ostvarenja nečijeg personalnog interesa više nije jednostavna. Naš centar moći počeo je da shvata, ali ne i prihvata ovaj osnovni zakon prirode primijenjen na društvenu zajednicu.
U svom odgovoru na poslaničko pitanje premijer je rekao mnogo više o sebi nego što je možda želio ili imao namjeru. Prvo, obećao je građanima da će nastaviti da se odgovorno odnosi prema svojoj percepciji stvarnosti, što će reći prema samom sebi. Ovo je istina i treba mu vjerovati, jer to je radio i do sada.
Analizom datog odgovora uočava se jednom “ja” i dva puta “moja percepcija”.
Svakome postaje odmah jasno da je pozicija posmatrača napuštena. Pošto je vladanje u komplikovanim i prljavim vremenima uzrokovalo odsustvo empatije, jedini preostali mogući oblik percepcije stvarnosti našeg premijera je egocentrični.
Suzbijanje egoizma je najvažniji duhovni zadatak za svakog čovjeka. Pokazao se posebno teškim za političare u crnogorskom društvu u kojem većina sanja da postane vođa. Uzevši u obzir godine početka i trajanja vladanja, problem našeg premijera je razumljiv, ali po sve nas katastrofalan. Egocentrična percepcija stvarnosti vodi zarobljavanju uma, pa percepcija postaje iskrivljena zbog osjećanja pretjerane važnosti i nezamjenjivosti.
U totalitarnom sistemu ovo je dodatno pojačano skoro neograničenom moći vladaoca i uticajem poltronskog kružooka, tako da on vremenom postaje rob sopstvene moći i egocentrizma.
Kada iskrivljenu percepciju stvarnosti dopune nervoza, agresivna mimika lica i prosti vokabular (“okačiti mačku na rep”), moguće je da je riječ i o neuračunljivosti. Ukoliko je to tačno, takva individua nije sposobna da donosi racionalne odluke ne samo po zajednicu, već ni po samog sebe. Neuračunljivi čovjek sve percipira kao potencijalnu prijetnju sopstvenom opstanku. Ukoliko neuračunljivost nije prisutna, to je dobro za premijera, ali ne i za državu. Onda premijerove ekonomske i političke odluke ukazuju na samo jedno - svjesno koristoljublje. Treće ne postoji.
Tek po uspostavljanju ravnoteže straha naše društvo će moći dati odgovor na sva ova pitanja i krenuti naprijed. Do tada, zavisićemo od egocentrizma pojedinca i nastaviti da plaćamo odluke koje su na štetu kako razvoja tako i nacionalnih interesa Crne Gore.
Bonus video:
