Mržnja je uvijek autoportret...
I nije u redu da navijačka patologija ovog ili onog tipa prekrije zaista veliki uspjeh koji su napravili fudbaleri Hrvatske.
Iako su mnogi od velikih igrača raznih epoha dolazili iz slovenskih zemalja (Bobek, Lato, Blohin, Bonjek, Savićević, Boban, Nedved...) jedina slovenska zemlja koja je uopšte igrala u finalu na prethodnih dvadeset mundijala bila je Čehoslovačka (1934 i 1962). Ni fudbalske sile povremeno sposobne za najveća djela, poput SSSR-a, SFRJ, Poljske, nisu mogle dalje od polufinala. Neko će reći - veliki igrači, uz to važni u velikim evropskim klubovima. Ali, nije, očito nije samo to. Da nije jednostavno napraviti dobru reprezentaciju dokaz je Argentina. Takva koncentracija sjajnih igrača (Agero, Di Marija, Iguain, Maskerano...) morala bi i bez Mesija biti paklena ekipa, a kamoli sa najvećim fudbalerom XXI vijeka. Uprkos svemu, izgledali su kao ekipa bez magije i samopouzdanja...
Hrvatska reprezentacija zadivila je umijećem ali i borbenošću. I dok su pomenuti kvaliteti možda potrebni da jedna ekipa regrutuje nove navijače u aktuelnim generacijama, za one sa iskustvom odrastanja u SFRJ ništa od toga nije nužno. Nama je normalno, bez ikakvih objašnjavanja, da navijamo za Hrvatsku. Ili Srbiju, ili Sloveniju...
Ono hrvatsko 3:0 protiv Njemaca, 1998, za cijelu moju generaciju, u kojoj god tada državi živjeli, bilo je ljekovito. Bijaše to naplata svih frustrirajućih momenata njemačke dominacije ovom igrom, koja se nama jezivo urezala kroz doživljaj one beogradske utakmice, polufinala Kupa Nacija, 1976, kada je SFRJ na poluvremenu vodila dva prema nula i demontirala ekipu svjetskih prvaka. Završilo je dva - četiri.
Zapravo nije se završilo; ponavljalo se u svemu.
Da li je moguće napraviti i još jedan, najveći korak? Impresivna Francuska je moćna ekipa, ali, vjerovatno su im Hrvati teži protivnik nego što bi to bili Englezi. Imaju li vatreni snage za još jednu veliku noć? Svako od vas zapravo ima svoju Hrvatsku, kao i svoju Srbiju, BiH, Sloveniju, Makedoniju, svoje Kosovo... To je bila suštinska privilegija odrastanja u velikoj Jugoslaviji. Ta uzbudljiva širina i raznolikost jednog svijeta nije laka ni za dočarati, posebno danas iz ove skučene, parohijalne vizure...
Moja Hrvatska: profesor Baltazar, Toni Kukoč, „Glembajevi“, bajadere sa nepogrešivim mirisom djetinsjtva, Ivica Šurjak iz sedamdesetih, jedini je od naših izgledao kao Argentinac, Josipa Lisac, uvijek, „Hrvatski Faust“, A. B. Šimić, jer pjesnici jesu čuđenje u svijetu, J. Polić Kamov koji umire u jednoj Ljubovoj pjesmi, “Nepokoreni grad”, Dubrovačke ljetnje igre, Šerbedžijin Hamlet, „Kuda idu divlje svinje“, Arsenovi refreni, „Kiklop“, jedna suluda svirka Psihomodopop u SKC, odamdesete, „Proljeća Ivana Galeba“, anarhistički fudbalski klub „Anarh“, kasnije RSK Split, Feral i sve što je iz njega rođeno...
Ovakve su vam geneze i slike svih ljubavi - beskrajni punktovi, koji su strukturirani kao Borhesova knjiga od pijeska - kad god da nabrajate biće unekoliko drugačije. Ali kakva god bila vaša lična konstrukcija ljubavi prema Hrvatskoj (ili prema bilo čemu, kome), budite svjesni da je to nešto vaše, najličnije. Tako mora sa svim ljubavima. Valja to razjasniti jer ovih dana će sve to biti obilježeno i jednom kič intonacijom. Što je vjerovatno normalno budući da u toj ljubavi danas i ovdje prednjače oni koji su 1991. pošli da razaraju Dubrovnik, a, sjećate se, i šah su mrzjeli zbog šahovnice...
Hrvatskoj će za titulu trebati i posebnog nadahnuća. Nek se prisjete jednog od najvećih južnoslovenskih pjesnika, Ivana Gundulića i stihova iz Osmana koje su Titovi pioniri učili kao obaveznu lektiru...
Kolo sreće uokoli
Vrteći se ne pristaje
Tko bi gori, eto je doli,
A tko doli, gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
Sad vrh krune sablja pada,
Sad na carstvo rob se uzvisi
A tko car bi, rob je sada...
Bonus video:
