Reče pjesnik: krilo je šire od gnijezda, a gnijezdo toplije od krila.
Petar Prvi zavapi: “Još da nije krtole, sve bi skapalo pri ovim stijenama”.
Odlazili su Crnogorci u svijet da potraže sebe “na neznanoj vjetrometini”. Selili se u Peroj još sredinom sedamnaestog vijeka; stizali u Ameriku, u rudokope, na gradnju pruga; u Australiji sjekli šećernu trstiku… Prokopavali Suecki i Korintski kanal… Put Carigrada krenu “osam stotina crnogorskih duša”.
Ipak se naši ljudi, veli vrsni crnogorski pisac Čedo Vuković, češće mjerahu prema obrazu no prema imanju…
I: Crnogorac kretaše da radom osvaja svijet. A jedan ponese u njedrima grumen crnogorske zemlje, pa ga ukoriše: “Bruko jedna, što ne uze kamen, no zemlju koje ima najmanje!”
Vazda spremni da u nevolji priteknu u pomoć Crnoj Gori. I tokom Drugog svetskog rata naši ljudi u tuđini skupljali su pomoć i pružali moralnu podršku slobodarima u domovini; širili istinu o Narodnooslobodilačkoj borbi protiv fašizma. Veoma značajnu ulogu na sjevernoameričkom kontinentu imao je crnogorski iseljenik Nikola Kovačević, koji je 1944. u Kanadi razvio veliku aktivnost na prikupljanju pomoći za Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije. Kako je u zborniku “Iseljeništvo naroda i narodnosti Jugoslavije“, zabilježio dr Radoslav Rotković, svi su u Ontariju ustali i aplaudirali kad je predsjedavajući najavio Nikolu Kovačevića kao predstavnika Titovih partizana. Dobio je priloge i od farmera; nije se ustručavao da ide i u katoličku katedralu, đe su se iznenadili kad su čuli da i u partizanima ima popova…
Nikola Kovačević je u Kanadi uređivao iseljenički list “Novosti”; sarađivao u iseljeničkim glasilima, dobijajući informacije raznim kanalima. Tako je u “Novostima”, koje je uređivao, objavio članak Božidara Maslarića, dobijen iz Moskve, o najstarijem partizanu Đoku Pavićeviću…
Boraveći svojevremeno u Kanadi, pronašao sam primjerak “Srpskog glasnika” (“Serbian herald”), štampan u Torontu 6. marta 1945. godine. U zaglavlju je pisalo “Za slogu i jedinstvo u borbi protiv fašizma”. U vrhu druge strane, na četiri stupca, objavljeno je pismo Nikole Kovačevića, koje je uputio i uredništvima “Novosti” i “Edinost”.
“Dragi prijatelji,
… Ja sam mislio da smo mi u Kanadi pružili dosta veliku pomoć prema našim snagama. Sad sam se uvjerio da je ta naša pomoć nedovoljna i da je to tek početak onoga što mi moramo ubuduće učiniti. Uzmite u obzir da je u Jugoslaviji u toku tri i po godine uništeno na bojištu, u koncentracionim logorima, zatvorima i po selima od strane neprijatelja i njegovih najamnika oko million i po ljudi. Uzmite u obzir da pedeset odsto naroda u Jugoslaviji danas je bez svake obuće. Uzmite u obzir da su desetine hiljada kuća potpuno porušene, a polugladni narod iz Srbije i drugih istočnih krajeva skuplja dobrovoljne priloge u hrani i odjeći i to šalje onima u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori. Vrše se najteži napori da se zadnji zalogaji dijele sa onima koji još i danas oskudijevaju ništa manje nego nazad godinu dana. Ima krajeva gdje je oskudica u hrani, ogrijevu, odijelu i drugim potrebama danas veća nego nazad godinu dana”, piše Nikola Kovačević. “ Da li smo mi u Kanadi i Sjedinjenim Državama učinili sve što smo mogli i što je potrebno da se pomogne narod u takvoj situaciji? Ja sam tvrdo uvjeren da nismo. Istina je, mi smo radili, mi smo skupljali stvari i novac, ali mi još nismo odvojili za svoju braću sve ono bez čega se ne možemo nikako proći. Ono što nije do sada učinjeno, treba sad naknaditi. Treba sa radom nastaviti. Treba dalje skupljati robu i novac. Treba iskoristiti svaku moguću priliku, da naša pomoć bude što brža i što veća. Do sada je bilo teškoća sa otpravljanjem pomoći, ali ubuduće to će se ispraviti i vaša pomoć će odlaziti mnogo brže. Ne očekujte apele i zahtjeve za skupljanje pomoći nego morate sami ocjenjivati stvari i događaje, pa donositi brže odluke. Ja vas molim da ovo sve uzmete u obzir i da se među našim iseljenicima pokrene novi val, novi zamah u kampanji za sakupljanje pomoći našim narodima u Jugoslaviji. U Kanadi je još dosta priličan broj iseljenika koji nisu dali ništa ili su dali vrlo malo. Još ni blizu nisu iscrpljene sve mogićnosti za pomoć. Danas treba neumorno raditi da bi ta pomoć još stigla dok bude snijeg u Jugoslaviji i da tu pomoć prime oni koji stoje na snijegu na straži po nekoliko sati bez ikakve obuće. Ne zaboravite da je preko šest milijona naše braće i sestara u Jugoslaviji koji gaze snijeg bosim nogama. Ako ja budem u mogućnosti da se brzo sastanem s vama onda ćemo o svemu ovome govoriti opširnije, ali vi na to ne čekajte, nego: na posao braćo i sestre za pomoć našoj domovini. Smrt fašizmu – sloboda narodu. Nikola Kovačević“.
Nakon samo mjesec dana, aprila, 1945. iseljeničke novine su preko cijele prve strane donijele vijest: „24 vagona robe otišlo našima u Jugoslaviji“.
Istaknuti crnogorski revolucionar, novinar, narodni heroj, junak socijalističkog rada, Nikola Kovačević, rođen u Nudolu; čovjek koji je u jednom danu na Sutjesci izgubio oca Blagoja, brata Savu i sina Dragana; u poslijeratnom periodu u Crnoj Gori bio je, između ostalog, predsjednik Prezidijuma i Narodne skupštine Crne Gore… Plijenio je nekom svojom naročitom otmjenošću. Stanovao je u Ulici Karađorđevoj, u Titogradu, na prvom spratu zgrade naspram Njegoševog parka; skroman, predusretljiv… Jedna ulica u Igalu nosi Nikolino ime. Da li je to dovoljno? Nije! Djelo Nikole Kovačevića ište svestranije proučavanje…
Autor je diplomirani pravnik, novinar, pisac, član Savjeta za saradnju sa iseljenicima
Bonus video:
