Je li uvijek pogrešno oduzeti nevini ljudski život? Mnogi filozofi branioci tradicije prirodnog zakona Katoličke crkve tvrde da nema izuzetaka od ove zabrane, makar ukoliko govorimo o namjernom i direktnom oduzimanju života, a ne kao o sporednom efektu neke druge akcije. (Ovi teoretičari morala takođe definišiu „nevin“ kao nešto što isključuje neprijateljske borce dok god je rat koji neko vodi opravdan.)
Kada se ovo stanovište kombinuje – što je obično slučaj sa katoličkim učenjima – sa tvrdnjom da svaki potomak roditelja predstavlja živo ljudsko biće od momenta stvaranja, zaključuje se da se abortus ne može dozvoliti ni u kom slučaju. Međutim, slučaj 22-godišnje žene iz El Salvadora, koju u medijima nazivaju samo Beatris, znatno otežava odbranu ovog stanovišta.
Beatris, koja ima malog sina, ima lupus, autoimunu bolest i druge komplikacije. Prva trudnoća joj je bila veoma teška. Onda je ponovo ostala u drugom stanju i ljekari su kazali da što se trudnoća više produžava, veći je rizik da će umrijeti.
Za većinu žena, samo to bi bila dovoljna osnova za prekid trudnoće. Ali Beatris je imala i dodatni snažni razlog da to uradi: fetus je patio od anencefalije – nedostatka cerebralnog korteksa, dijela mozga koji omogućava svjesnost.
Gotovo sve bebe sa ovim sindromom umiru brzo po rođenju; mali broj njih koje su preživjele nisu u stanju da reaguju čak ni na osmjeh svoje majke. U zemljama sa prenatalnim praćenjem ploda i liberalnim zakonima o abortusu, anencefalija postaje izuzetno rijetka, pošto gotovo sve žene kojima se saopšti da nose fetus sa ovim nedostatkom odluče da prekinu trudnoću.
Dok su tradicionalno rimokatoličke evropske zemlje, poput Italije i Španije, liberalizovale svoje zakone o abortusu, Latinska Amerika je ostala odana vjeri i drži se jednih od najstrožih zakonskih zabrana. Prošle godine, u Dominikanskoj Republici, jednoj 16-godišnjakinji oboljeloj od karcinoma uskraćena je hemoterapija na nekoliko nedjelja jer je bila trudna, a ljekari su se bojali da bi ovaj potencijalno spasonosni tretman mogao izazvati pobačaj. Iako je djevojci kasnije dozvoljeno liječenje i ona i fetus su - umrli.
Abortus je u El Salvadoru zabranjen bez izuzetka. U aprilu su Beatrisini ljekari tražili od suda dozvolu za prekid trudnoće iz medicinskih razloga, ali im je zahtjev odbijen. Vrhovni sud je 29. maja odbio Beatrisinu žalbu.
Za svakoga ko brine o blagostanju čovjeka – ili o ljudskom napretku uopšte – ovakav ishod nema smisla. Abortiranjem fetusa sa anencefalijom okončava se život koji možda jeste ljudski, u smislu života jednog člana vrste Homo sapiens, ali to je život čije bi blagostanje bilo ravno nuli, jer to dijete (ukoliko bi poživjelo) ne bi moglo ni u čemu da uživa.
S druge strane, nedozvoljavanjem abortusa Beatrisi rizikovalo bi se da se izazove smrt mlade žene koja očajnički želi da živi i koja ima za šta da živi. Takođe bi se rizikovalo da njen jednogodišnji sin ostane bez majke.
Nakon odluke vrhovnog suda, ministarka zdravlja El Salvadora, Marija Rodriges je objavila da će Beatrisi biti dozvoljeno da se podvrgne „prijevremenom carskom rezu“, koji, kako je objasnila, ne predstavlja abortus, nego „izazvani porođaj“. Postupak je urađen 3. juna; novorođenče sa anencefalijom živjelo je samo pet sati.
Ako je ovo trebalo da bude bolji ishod od ranijeg prekida trudnoće, teško je zaključiti za koga je bio bolji. Sigurno nije bio bolji za Beatris koja je još uvijek na intenzivnoj njezi i još nije jasno kakve će dugoročne posljedice po njeno zdravlje imati ova trudnoća. A kakve je koristi za novorođenče sa anencefalijom imalo to što je još nekoliko mjeseci živjelo u materici, a onda pet sati izvan nje?
Jedna stvar koja se previđa u diskusiji o Beatrisinom slučaju je to što ta ista katolička teorija zakona prirode koja insistira na tome da je ubistvo nevinog ljudskog bića uvijek pogrešno, takođe daje osnovu za tvrdnju da nije pogrešno ubiti fetus sa anencefalijom. U nebrojeno mnogo tekstova, katolički filozofi, teolozi i bioetičari objašnjavaju da je uvijek pogrešno ubiti nevino ljudsko biće jer, za razliku od nehumanih životinja, ono ima „razumnu prirodu“. Zagovarači ovog stanovišta ovaj termin koriste kako bi uključili bića koja još nisu sposobna za racionalno rasuđivanje, ali će to postati u normalnom toku svog razvoja.
Upotreba termina „biće razumne prirode“ veoma je široka, možda isuviše široka čak i kada se primjenjuje na normalne fetuse. A da bi se primijenila na fetus sa sindromom anencefalije, potreban je još dalji i mnogo sporniji korak.
Toma Akvinski, na primjer, nije smatrao da je razumna priroda prisutna kod svakog pripadnika vrste Homo sapiens. On je tvrdio da je humanoj životinji potreban određeni stepen razvoja da bi postala biće razumne prirode. U slučaju fetusa sa anencefalijom, takav razvoj nije moguć. Takav fetus ne može da postane razumno biće.
Iz tog razloga, čak i oni koji smatraju da je uvijek pogrešno ubiti nevino biće razumne prirode nije trebalo da se protive Beatrisinom prekidu trudnoće. Trebalo je da prihvate humano rješenje koje minimizuje rizik od tragičnog kraja priče koja je ionako dovoljno tužna.
Bonus video:
