U jednom istorijskom periodu Otomansko carstvo ostvarilo je veliki osvajački uspjeh. Između ostalog, ovaj uspjeh ostvaren je i zahvaljujući postavljenom modelu funkcionisanja države. Regruti koji su dovođeni kroz ratna osvajanja, i dobrovoljnim pristupanjem, podvrgavani su složenom sistemu obrazovanja. Svaki dječak koji je ušao u dvor, bio je svjestan da može postati veliki vezir. Izgledi za njegov uspjeh i napredak u službi nijesu zavisili od poltronskog umjeća prema pretpostavljenom, već od njegove sposobnosti i rezultata koje bi ostvario tokom školovanja.
Ambasador habsburškog dvora kod Sulejmana Veličanstvenog, Ogije Gizelin od Buzbeka, u jednom od svojih izvještaja je zabilježio: “Zavidio sam”, kaže on, “Turcima na tom njihovom sistemu. Turci se, kad god dođu do čovjeka koji vrijedi i ima dobre osobine, raduju i uživaju kao da su našli skupocjeni biser. I da bi izvukli iz takvoga sve što je pozitivno u njemu, ne zanemaruju ništa što se radom i mišlju ne bi moglo postići, naročito ako u njemu zapaze sposobnost za vojnički poziv. I tako mi zapadnjaci uživamo samo u dobro dresiranom konju, psu ili sokolu, dok Turci uživaju u čovjeku čiji je karakter formiran obrazovanjem, jer im se u takvome vraća mnogo više kroz nadmoć ljudske prirode nad ostatkom životinjskog carstva.”
Za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, otomanska aristokratija, počela je da krči sebi put do dvora i narušava uspostavljeni sistem napredovanja u službi. To je bio jedan od razloga početka propasti carske imperije. Imajući u vidu ovo istorijsko iskustvo, interesantno je sagledati neke procese u Turskoj i kod nas danas.
Izbor kadrova na sve važnije javne funkcije u Crnoj Gori je potpuno politički kontrolisan od strane uskog kruga ljudi. Osnovni parametar za nečiji izbor nijesu ni znanje, ni rezultati rada, već lojalnost interesima našeg “Veličanstvenog”.
Izbor za Vrhovnog državnog tužioca koji je u toku, ne treba da zabrinjava samo zbog rezultata rada osobe koja je predložena. Ono što treba posebno da nas brine kao društvo je što su se prijavila samo tri kandidata. Upravo ovo ukazuje na uspostavljeni model izbora u našem društvu. Problem nije u nedostatku kvalitetnih kadrova, već u koruptivno-podaničkom sistemu vladanja. To je razlog i usporavanja procesa pristupanja EU i, što je važnije, sporog demokratskog sazrijevanja i ekonomskog propadanja našeg društva. Vrlo je vjerovatno da će se u ovim procesima stvoriti nekreativan i slabo funkcionalan ekonomsko pravni ambijent. Ovo iz razloga što kadrovi zarobljene misli uglavnom koriste copy-paste metodologiju u radu. Ona može imati pogubne posljedice u određenim privrednim i društvenim oblastima u Crnoj Gori.
Za razliku od Grka (Fanariota) koji su u Carigradu za vrijeme Otomanskog carstva zauzimali izuzetno visoke pozicije, drugi narodi nijesu pokazali neka pretjerana umijeća. Tako su se Albanci pretežno bavili zidarskim zanatom, Bugari su uglavnom radili kao konjušari ili baštovani u predgrađima, a Crnogorci su se većinom profilisali kao nosači ili sitni posrednici. Ovaj ćiftarski mentalitet Crnogoraca izražen je i dan danas.
Dok u Crnoj Gori korumpirane institucije ruše naše društvo narod opušteno ispija kafu. U isto vrijeme u Turskoj se narod bori na ulicama. Turci ne protestuju zbog ekonomske situacije u zemlji, neuporedivo je bolja nego kod nas. Protestuju jer se bore za slobodu koja je ugrožena. Jedno je sigurno, Turci su od carske imperije mnogo napredovali. Šta se desilo sa nama? Da li je ideja slobode u Crnoj Gori ugašena ili smo oduvijek bili i ostali samo poltronski podanici spremni za sitno šićarenje?
Ne dozvoliti uspostavljanje koruptivnog sistema nije lako. Ono zahtijeva stalnu društvenu borbu. Njegovo ukidanje je još teže. Crnogorci danas ne vole nikakvu borbu, a kamoli onu najtežu i najpotrebniju za bilo kakve pozitivne promjene - borbu sa samim sobom.
Bonus video:
