Šezdeset godina od prvog uspona na Mont Everest
Sagarmata. Čomolungma. Boginja neba. Mont Everest. Najviša tačka na planeti zemlji. Krov svijeta.Vječita inspiracija i san zaljubljenika u planinske nebovide. Decenijama neostvariv cilj. Pokušaji su završavani neuspješno i tragično. Sve do 29. maja 1953. godine kada su dvojica ljudi uspjela da se domognu magičnog vrha. Učinili su to Novozelanđanin Edmund Hilari i Šerpa Tenzing Norgaj kao članovi britanske ekspedicije. Bio je to istorijski uspjeh, planetarna vijest.
Već šestdeset godina Everest je pozornica života i smrti, adrenalinskog ludila, sportskih i planinarskih motiva ali i sujeta. Pet hiljada ljudi već je stajalo na njegovom vrhu. Stotine ih je pokušaj platilo životom. Jugoslavija je upisana u alpinističku istoriju: prvenstvenim smjerom, najtežom rutom preko zapadnog grebena na najviši vrh svijeta stupili su 1979. godine Andrej Štremfelj, Nejc Zapoltnik, Stane Belak i Stipe Božić. Crna Gora je, nakon dva neuspješna pokušaja, konačno, 2010. godine upisana u red država koje su imale svoje ljude na najvišem pobjedničkom postolju. San mnogih generacija ostvarili su članovi nikšićkog Javorka: Đorđije Vujičić, Marko Blečić i Dragutin Vujović.
Posljednjih godina Everest je izgubio čari jedinstvenog izazova, herojskog poduhvata. Postao je klasični turistički trofej za ljude koji imaju novca i njime žele zadovoljiti sujetu. Sveopšta komercijalizacija je doprinijela da Everest postane najposjećenija planina na svijetu. Ove godine je u bazni kamp stiglo nevjerovatnih hiljadu ljudi! Neki od njih nikada nijesu koristili alpinističku opremu. Zbog toga se pri usponima na najviši vrh svijeta dešavaju razni incidenti.
Ali, nedavni incident o kome su brujali svi svjetski mediji prevazišao je sve dosadašnje i graniči se sa nevjerovatnim. Na južnoj, nepalskoj strani Everesta, na visini od 6.400 metara velika grupa Šerpasa je fizički napala svjetski poznate alpiniste, Švajcarca Uli Steka i Italijana Simone Moroa. Steck poznat po svojim brzim usponima na najteže stijene svijeta, vlasnik mnogih rekorda u alpinizmu i Moro jedan od najpoznatijih Himalajaca, penjač koji je već 4 puta bio na najvišem vrhu svijeta, ove sezone su došli u Himalaje sa idejom da naprave prvenstveni smjer u jugozapadnoj stijeni po „fer plej“ pravilima u alpinizmu, što znači bez dodatnog kiseonika i bez pomoći Šerpa.
Upravo to je razljutilo pomagače komercijalnih ekspedicija pa su alpiniste optužili da su na njih obrušavali led, nastojeći da ih eliminišu sa uspona. Zaprijećeno im je smrću, a alpinisti su dobili povrede od kamenica kojim su ih zasuli Šarpasi. Šta se zaista desilo utvrdiće nepalske vlasti, tek alpinisti su odustali od uspona.
Komercijalizacija Everesta najbolje svjetske alpiniste demotiviše pa ih je sve manje na „krovu svijeta“. Ako i dođu, obično biraju teži put, nepopenjane smjerove i daleko od gužve koja vlada na normalnoj ruti. Najčešće alpinisti koji žele pomjeriti granice u alpinizmu biraju tehnički zahtjevnije vrhove i nove smjerove, iako takvi rezultati medijski i marketinški ostaju u sjenci uspona na Everest. To je svojevrsna nepravda ali, prosto, to je tako još od tog majskog istorijskog dana prije šestdeset godina.
Prvi uspon na zastrašujući K2 koji su izveli Italijani godinu dana nakon uspona na Everest ostao je u sjenci Hilarijevog i Norgajevog uspjeha iako je taj uspon u alpinističkom smislu bio veći uspjeh. Tako je i danas, iako je Everest postao skoro klasična turistička destinacija, on je i dalje mjera najvećeg dometa u planinarstvu. Bez namjere da minimiziram značaj kakav nosi uspon na Everest, potpisniku ovog teksta je veća planinarska satisfakcija to što je uspješno popeo jedan od tehnički najzahtjevnijih himalajskih osamhiljadaša, Manaslu, koga je za 50 godina popelo manje ljudi nego Everest za jednu godinu.
Sveopšta komercijalizacija uništava duh u mnogim oblastima, pa tako i u alpinizmu. Atraktivnost uspona na Mont Everest je bespovratno uništena sujetama ljudi koji novcem kupuju sve. Jedino što se još ne može kupiti je život u situacijama kada planina riješi da zatvori svoje kapije i kazni sujetnu nadmenost zapadnog potrošača. Zbog toga je iz godine u godinu, po zakonu vjerovatnoće, na Everestu sve više stradalih.
Prošle sezone su se u samo jednom danu smrzla četvorica penjača čekajući neposredno ispod vrha da se raščisti gužva. Ove sezone je već sedam planinara stradalo na padinama Everesta. Izbjegavanje objektivnih opasnosti koje donosi uspon na najvišu tačku na svijetu nije više prioritet u ostarivanju primarnog cilja: ostati živ. Gužva je nešto što penjač ne može izbjeći u danima kada dođe prozor lijepog vremena i kada svi jurnu prema vrhu. Čak ni nepalske vlasti koje izdaju dozvole nijesu u stanju da riješe ovaj problem.
Everest je i dalje ono što je oduvijek bio: najviša tačka na svijetu, san svakog planinara, pa i potpisnika ovog teksta. I dalje su objektivne opasnosti iste, i dalje mećave i lavine na njegovim padinama uzimaju živote. Ali, zbog svega što se tamo dešava poslednjih godina, sve su uži vidici i sve je manja ljepota pogleda na svijet sa njegove najviše tačke. Na žalost armije nas kojima je planina život a ne trofej.
Bonus video:
