Propast Rimskog carstva bio je rezultat kombinacije strateškog preopterećenja i pretjeranog prebacivanja odgovornosti za bezbjednost na pridošlice. Bez povlačenja neumjesnih paralela, pitanje za Sjedinjene Države danas glasi - da li one mogu ostati vodeća svjetska sila dok zadatak zaštite njihovog globalnog uticaja prebacuju na druge ili na tehnološka sredstva.
Dronovi i saveznici – avioni bez pilota i neamerički vojnici - postali su centralni dio američke vojne doktrine. Pošto predvode svijet kada je riječ o tehnološkoj moći, dok ga predvode iz pozadine kada je riječ o borbenim snagama na kopnu, ako ne i u vazduhu, nemoguće je ignorisati promjenu prioriteta SAD.
Prvo je u Libiji sprovedena zajednička akcija Francuza i Britanaca koja je dovela do smjene režima Muamera Gadafija; potom je uslijedila francuska intervencija u Maliju, a sada imamo izraelske vazdušne napade u Siriji. Svi ovi slučajevi su naravno, potpuno različiti, ali imaju nešto zajedničko. Amerika ne predvodi intervenciju. Ipak, bez direktne vojne podrške SAD ili indirektne (a u nekim slučajevima implicitne) političke podrške, teško je zamisliti da bi tako rizične operacije bile pokrenute. Da li su Britanci, Francuzi i čak Izraelci postali produžena ruka SAD u njihovim sferama uticaja?
Ako je tako, suprotnost u odnosu na nedavnu prošlost teško može biti upadljivija. Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001, Amerikanci jednostavno nisu mogli da zamisle da svoja bezbjednosna ovlašćenja dijele s drugima. U najboljem slučaju, Evropljani su mogli služiti Americi kao „čistačice“, da upotrijebimo grubu analogiju koju su koristili neki neokonzervativni mislioci tokom prvog mandata Džordža V. Buša.
Međutim, čak i prije septembra 2001, neki američki konzervativci su izražavali prezir prema evropskim saveznicima. Još se sjećam upozorenja koje je uputio visoki američki diplomata u Strazburu početkom 1990-ih uoči ratova na Balkanu. „Ako prepustimo Evropljane same sebi, dokazaće da su neodgovorni, podijeljeni i suicidni, pa ćemo morati da ih spasavamo od njih samih.“ Amerikanci su danas presrećni što se oslanjaju na vojnu sposobnost i intervencionističku sklonost nekih (zapravo malobrojnih) evropskih prijatelja.
Lako bi bilo tumačiti tu promjenu kao reakciju na ljudsku i ekonomsku cijenu američkih intervencija u Avganistanu i Iraku. Istina je komplikovanija. Američka novostečena sklonost ka prebacivanju vojnih odgovornosti na druge nije rezultat niza događaja, već je proizvod dugoročnog procesa podstaknutog istovremenom ambivalentnošću Amerike prema svijetu i aktivnim angažovanjem s drugima. Da li je vrijedno boriti se za svijet koji ne može biti spasen i koji samo izaziva nejasno upetljavanje bez završetka?
Iz ove perspektive, učešće Amerike u Prvom svjetskom ratu i naročito u Drugom svjetskom ratu bilo je izuzetak. Američke vojnike koji su se iskrcali na plaže Normandije u junu 1944. motivisao je jak osjećaj misije. Znali su da se bore protiv zla u okruženju koje je istorijski i kulturno poznato.
Američki vojnici u Vijetnamu, među kojima su mnogi bili tamne puti, često nisu shvatali zašto se bore. Njihovi pandani u Iraku često su bili Latinoamerikanci za koje je integracija u američko društvo, uključujući, za mnoge, obećanje dozvole stalnog boravka ili državljanstva - bila bar onoliko važna koliko i svrgavanje Sadama Huseina.
Kada zemlja uđe u rat, njen autoritet proizilazi iz njene volje i sposobnosti da preuzme na sebe „lične“ rizike. Njen autoritet je podriven kada je percipirani jaz između vrijednosti života njenog stanovništva i života neprijatelja isuviše veliki.
U tom smislu, ratovanje bespilotnim letjelicama pojačava nastranu prirodu „asimetričnih ratova“. U nedavno objavljenoj knjizi „Rat dronovima: Ubijanje pomoću daljinskog upravljača“, Medea Bendžamin, mirovna aktivistkinja i analitičarka međunarodnih odnosa, iznosi ključni argument: „Dok dronovi olakšavaju ubijanje loših momaka, oni olakšavaju i kretanje u rat.“
Isto tako, prebacivanje odgovornosti za bezbjednost na saveznike može imati neočekivane psihološke efekte. To je posebno istina na Bliskom istoku. Kako SAD mogu vršiti pritisak na Izrael da započne ozbiljne pregovore sa Palestincima, ili da se uzdrži od napada na Iran, kada istovremeno ohrabruje izraelsku vojnu intervenciju u Siriji? Ako je cilj Amerike da Iranu pošalje poruku „Pazi se, mogao bi biti sljedeći“, mnogi će dovesti u pitanje iskrenost povodom obuzdavanja Izraela.
Prema nekim mišljenjima, SAD su od pretjeranog angažmana pod vlašću Buša došle do premalog pod Barakom Obamom. Prema drugim, Obama samo sprovodi Bušovu spoljnu politiku drugim sredstvima-dronovima umjesto vojnicima.
A istina je vjerovatno negdje između. Međutim, ona očigledno ne ide u prilog SAD, njihovim saveznicima ili globalnoj bezbjednosti. Baš zato što je Amerika i te kako potrebna međunarodnoj bezbjednosti, njeni lideri bi trebalo da djeluju mudrije. U međunarodnoj politici, kao i u obrazovanju, ne postoji briga preko izaslanika. Ako dužnost treba obavljati efikasno, ona se ne može delegirati mašinama ili drugim državama.
Bonus video:
