Došla je struja. Semafori su proradili. Počela je buka. Zvuk bukanja nad prirodom. Zvuk jeftine produkcije. Da i jeste. Čovjek je urbano goveče koje prti asfaltnim stazama progresa. U potrazi za boljim poslom, hranom, vodom. Sandwich-om na pauzi. Sa jedne strane, desne, priroda proljećno eksataziše. Lijevo, već pomenuti zvuk progresa. Pogotovo je casinokapitalizam unizio čovjeka, u nas. Dehumanizacija, klasična. Na kraju krajeva i otrova'. Koliko miliona ljudi, i mi sa njima, koji trenutne žive u gradovima/sredinama đe je koncetrcija toksičnih materija daleko iznad dozvoljenih procenata? I drugi oblici masovnih trovanja. Dok ja i ti, i svi mi ovđe, gazirani sok ispijamo, pravimo se da to nije ništa i bistrimo svakodnevne uobičajenosti…
Ok, vidim da…nećemo se se sad i ovđe čojkati ko je veći kućić ili čija je rodoljubnica veća, ali, pak, zastanimo i primijetimo, da se već nekoliko godina u nas sprovodi taktika totalnog javnog prećutkivanja nekih od naj iritirajućih podataka, a koji se tiču života i živog svijeta. Na primjer, da se otrovasmo od izlaznih gasova jedne fabrike aluminijuma. Dobro, možete ga vi sada zvati, kapati, tu fabriku i proivodnju, kako god ′oćete/ želite , ali on je tu 40-tak godina. Konstatntno proizvodi. Jeste, manje ili više – ali proizvodi. Količina tamnih, otrovnih, čestica koje godišnje isporuči sredini, u kojoj se sa svim svojim kapacitetima nalazi, mjeri se tonama po glavi stanovnika! Plus, neprestano povećanje piralenskog basena, konstantne opasnosti po vaskoliki živi svijet. A znamo li da je na mjestu današnjeg aluminotvorstva bio filmski grad u kojem su snimani istorijski spektakli, masovne scene…Kulturna proizvodnja. Zašto ne uzmemo prirodu već jednom, i valorizujmo je, oca mu višepartijsko/plemenskog!? Ulažimo u koncept zdrave prirode - kad je već imamo…
Najstarija stambena, zajednička, zgrada na Zabjelu, počela se zidati 1947. godine za potrebe prenoćišta jedinog tgd hotela/restorana Radovče. Većinski izvođači radova bile su mišice i znoj njemačkih ratnih zarobljenika, udruženi sa poslijeratinm zanosom preživjele omladine. Glavni poslovođa je bio Adam, iz Vojvodine, Njemac. “Žena je bilo 12, što smo mutili, miješali i pomagali. Poslije im je bilo daleko da idu pješke iz grada, pa su najboljima iz preduzeća podijelili stanove. Nakon njih su došli službenici iz Opštine. Po petoro u jednu sobu 4x4” – govorila nam je do skoro najstarija stanovnica Kolektivne, baba Raka. Centralni zabjelski plato obijležen je bio 66 godina sa jedinstvenom arhitektonskom formom polu kasarne/ polu radničkog hostela, proleterske spavaone, koja je cijelom naselju davala prepoznatljiv socrealistički oblik. Dugo je, skoro do kraja 80-tih, zgrada imala zajednički toalet. U dvorištu zgrade. Samo generacije i generacije zabjelčana mogu potvrditi koliko je bitan iz strateških (wajs) razloga prolaz kroz Kolektivnu, kao i šahovska sekcija MZ Zabjelo u podrumu zgrade. I kakva je njena vrijednost bila u danima ljetnih Yupi! raspusta…
I baš kada smo deklarativno konstatovali da je nemoguće da će se pojaviti grđi modni detalj od gusarske/death lobanje na fensi garderobi - pojavilo se animal print na helankama. Ona je, sva onako animalna, u međuvremenu, saosjetila tužnu emociju sa milionima fudbalofila. Kakav dan za svjetsku fudbalsku javnost! Opraštaju se ser Alex Ferguson i David Beckham od fudbala. Reče ga komentator najgledanije TV da je najvažnija sporedna stvar na svijetu ostala bez još jedne ikone !?! Ili kao skoro neđe, pred meč Cg - Eng, nebo je kao iz poezije Vita Nikolića!….tako – nekako.
Tamna strana realnosti i njena medijska dominacija, ekspanzija, imaju kao posljedicu preopterećenost javnog prostora kriminalnim miljeom. Dnevno je heklanje, glorifikovanje, delikventsko-kriminalnih podviga u našim medijima. I njihovih sinova. I prećera se, gledaoče, miki moj! Nezamislivo je bilo u nekadašnjem Titogradu i pomisliti da će doći dan kada će se milicajsko-hitne sirene postati najnormalniji krik u panorami zvuka. Puka automobilizacija grada kao privid boljeg života, standarda, kvaliteta života. Kaeako e!?! Progresivnije krilo javnosti se iskreno nada da će neko poglavlje eu predpristupnih obveznica, neko 68-to poglavlje, primorati čuvare budžeta da odvoje koji dinar i za gašenje zjapećih crnih tačaka. Ili će se i dalje nadati da će oni to završit… neće oni dat'.
Bonus video:
