Dozvolite da postavim jednu radikalnu ideju: najkritičniju prijetnju sa kojom se suočavaju Sjedinjene Američke Države sada i u predvidljivoj budućnosti ne predstavlja ni Kina koja je u usponu, ni prkosna Sjeverna Koreja, ni nuklearni Iran, ni moderni terorizam, ni klimatske promjene.
Iako sve ovo čini potencijalne ili aktuene prijetnje, najveći izazov sa kojim se Sjedinjene Države suočavaju je njihov rastući dug, infrastruktura koja se raspada, drugorazredne osnovne i srednje škole, zastarjeli imigracioni sistem i spori ekonomski rast – ukratko, domaći temelji američke moći.
Čitaoci ovih redova izvan Amerike možda dođu u iskušenje da reaguju na ovaj sud uz dozu radovanja tuđoj muci i pronađu nemalu satisfakciju u teškoćama SAD. Takva reakcija ne bi trebalo da iznenađuje.
Sjedinjene Države i oni koji ih predstavljaju su krivi za oholost (SAD su možda često bile prijeko potrebna nacija, ali bi bilo bolje ukoliko bi to istakli drugi) i primjeri nedosljednosti između američke prakse i njenih principa razumljivo izazivaju optužbe za licemjerje. Kada Amerika ne poštuje principe koje propovjeda drugima, to povlači srdžbu.
Međutim, kao i većini iskušenja, treba se oduprijeti potrebi za likovanjem zbog američkih nesavršenosti i problema. Ljudi širom svijeta bi trebalo da paze šta žele. Za neuspjeh Amerike da izađe na kraj sa unutrašnjim problemima bi se mogla platiti visoka cijena. Zapravo, udio ostatka svijeta u uspjehu Amerike je gotovo isti kao i udio samih SAD.
Dio razloga za to je ekonomske prirode. Američka ekonomija čini oko četvrtinu svjetskog ekonomskog učinka. Ako se ubrza rast u Sjedinjenim Državama, povećaće se i američki kapacitet za konzumiranje roba i usluga iz drugih zemalja, čime bi se podstakao rast širom svijeta. U vrijeme kada Evropa luta, a Azija usporava, jedino SAD (ili šire - Sjeverna Amerika) ima potencijal da pokrene globalni ekonomski oporavak.
Sjedinjene Države su i dalje glavni izvor inovacija. Većina svjetskog stanovništva komunicira mobilnim uređajima zasnovanim na tehnologijama koje su razvijene u Silikonskoj dolini; slično tome, i internet je stvoren u Americi. U posljednje vrijeme, nove tehnologije koje su razvijene u Americi umnogome pojačavaju sposobnost eksploatacije nafte i prirodnog gasa. Ova tehnologija sada sebi krči put širom svijeta, omogućavajući i drugim društvima da povećaju proizvodnju energije i smanje i svoje oslanjanje na skupi uvoz i emisiju ugljen-dioksida.
Sjedinjene Države takođe predstavljaju neprocjenjiv izvor ideja. Njihovi univerziteti svjetske klase pružaju obrazovanje značajnom broju budućih svjetskih lidera. U osnovi, SAD su dugo bile vodeći primjer šta se može postići tržišnom ekonomijom i demokratijom. Daleko je vjerovatnije da će građani i vlade širom svijeta postati otvoreniji ukoliko se uočava da je američki model uspješan.
Konačno, svijet se suočava sa mnogim ozbiljnim izazovima, od potrebe da se zaustavi širenje oružja za masovno uništenje, preko borbe protiv klimatskih promjena i održavanja funkcionalnog svjetskog ekonomskog poretka koji promoviše trgovinu i investicije do regulisanja sajber prostora, unapređenja zdravlja u svijetu i sprečavanja oružanih sukoba. Ovi problemi neće jednostavno nestati, niti će se riješiti sami od sebe.
Dok je „nevidljiva ruka“ Adama Smita možda osigurala uspjeh slobodnih tržišta, ona je nemoćna kada se radi o svjetskoj geopolitici. Za red je potrebna vidljiva ruka liderstva da formuliše i realizuje svjetski odgovor na svjetske probleme.
Nemojte me pogrešno shvatiti: Ništa od ovoga nije namijenjeno da sugeriše da se SAD mogu same efikasno izboriti sa svjetskim problemima. Unilateralizam rijetko funkcioniše. Ne radi se samo o tome da Sjedinjenim Državama nedostaje sredstava; sama priroda savremenih globalnih problema sugeriše da samo zajednički odgovor ima šansu za uspjeh.
Međutim, multilateralizam je mnogo lakše zastupati nego dati plan i implementirati ga. Trenutno za tu ulogu postoji samo jedan kandidat: SAD. Ni jedna druga zemlja nema potrebnu kombinaciju sposobnosti i izgleda.
Ovo me vraća na argument da SAD moraju dovesti svoju kuću u red – ekonomski, fizički, društveno i politički – ukoliko hoće da ima resurse potrebne za promovisanje reda u svijetu. Svi treba da se nadaju da hoće: alternativa svijetu na čijem čelu su SAD nije svijet koji predvode Kina, Evropa, Rusija, Japan, Indija, niti bilo koja druga zemlja, nego svijet koji uopšte nema lidera. Takav svijet bi gotovo sigurno karakterisali hronična kriza i sukobi. To ne bi bilo loše samo za Amerikance, nego za veliku većinu stanovništva planete.
Copyright: Project Syndicate, 2013
Bonus video:
