Nadležni su odlučni da odlučniji ne mogu biti. Rat sivoj ekonomiji je objavljen na sva zvona i sada se čeka da poteku med i mlijeko redovnih poreskih davanja. Priznaje se da „naš zakonski okvir ima brojne pravne praznine koje su generator sive ekonomije“. Pitanje je samo zbog koga su te praznine do danas ostale „nepopunjene“ i kako smo se tek sada „alavertili“ da je „neformalna ekonomija jedna od ključnih biznis barijera u zemlji“?
Kod nas se siva ekonomija snažno razvila u periodu tranzicionog preživljavanja i preraspodjele društvenog bogatstva i moći. Ponekad je i sama država djelovala po principima sive ekonomije, ekonomski opravdano, ali pravno i vrijednosno krajnje problematično. A da bi se realizovala „preraspodjela“ bogatstva, bilo je potrebno olabaviti stege legalnog poslovanja za sve. Građanima su se opraštali propusti, kupovale su se lojalnost i zahvalnost, progledavalo se kroz prste i lagano ih se navikavalo na krađu. Tako smo dugoročno „kupovali“ posvemašnje siromaštvo i raspad društvenih vrijednosti.
Međutim, ni tuđa dvorišta nisu mnogo čistija od našeg. Nakon globalne krize, koja se najteže obrušila na srednji sloj i siromašne radnike, i u razvijenim zemljama su sve češći pokušaji da se izbjegne plaćanje poreza u uslovima stalnog rasta cijena i smanjenja zarada. I na zapadu se građani pitaju u čemu je suštinska razlika između sive ekonomije, kojoj pribjegavaju ljudi u nuždi, i države, koja ugađa nesmanjenoj pohlepi velikih korporacija i privatnih bankara.
Upravo taj argument ima mnogo smisla u našim društveno-ekonomskim okolnostima. Zato se kredibilitet države neće obnoviti tako što će se inspekcije obrušiti na mala i srednja preduzeća i na uličnu „sevap-ekonomiju“. Iako nadležni sada tvrde da je „nulta stopa tolerancije na sivu ekonomiju u isto vrijeme nulta stopa tolerancije na korupciju“, mi nemamo procesuirane slučajeve korupcije na visokom nivou. Načinili smo hiljadu i jednu „rupu“ kroz koje se provlače KAP, prevaranti u procesu privatizacije, oni koji su opustošili privatizacione fondove, divlji graditelji, svakovrsni mešetari državnom imovinom pa čak i zadužbinama, da ni ne govorimo o nezavršenom procesu restitucije. Teško će država sačuvati kredibilitet kad povećava administraciju, a javna preduzeća svojim namještenicima godinama ne uplaćuju poreze i doprinose. Malim i srednjim preduzećima se to ne oprašta. U isto vrijeme, kada bi prijavili redovan iznos plate zaposlenog, mnogi bi slobodno mogli da zatvore preduzeće i da odu da štrajkuju.
Zato se teško oteti utisku da je opet u pitanju princip „kao da“. Uostalom, mi smo već donijeli nebrojene antikorupcijske planove u koje niko nije vjerovao, a ko je radio drugačije, samo je „kvario igru“, kao kad djetetu odmah kažete da Deda Mraz ne postoji. Sva je prilika da se opet pravimo da ćemo da uvedemo red, iako naši privrednici, i veliki i mali, a bogme i država kao korifej, još uvijek nisu usvojili stav da se uspješnost nekog poslovnog čovjeka/preduzeća mjeri porezom koji plaća državi. Kod nas je uspješan samo onaj ko joj ništa ne plati. Na primjer, ne znate odakle vam struja za KAP, niti je plaćate, a uz to iskažete i gubitak u poslovanju. Država shvati vašu „tešku situaciju“ i da se u potjeru za onim najsiromašnijima, koji i ovdje, kao i na zapadu, pokušavaju da održe skromno poslovanje ili goli život. Kako povjerovati da će cio bagaž takve prakse ostati za nama i da pravna država neće postojati samo za ulične prodavce i mala i srednja preduzeća koja nemaju „vezu“ u institucijama sistema, nego još više za one kojima je tranzicija „donijela“ čitava bogatstva i neslućenu moć? Može li se dogoditi da ovo „rogušenje“, uglavnom prema nejakima, dovede do toga da se i one male rezerve preduzetničkog duha građana zatru i onemoguće?
Pa ipak, prijetnje sivoj ekonomiji i pojačane kontrole svakako su nešto neophodno. U Srbiji su licencirali čak i ulične svirače, barem da bi imali kontrolu kvaliteta ulične svirke. U Engleskoj, ukoliko date oglas da pružate neke usluge, vrlo brzo vas zovne „mušterija“ za koju se ispostavi da je inspektor. Onda vas ljubazno „zamoli“ da se uključite u sistem PDV-a, a nakon toga više nema ni razloga za kaznu.
Stara koliko i država, siva ekonomija nikada ni ne može biti iskorijenjena, već samo svedena na podnošljivi nivo, što znači da u BDP-u zemlje učestvuje sa nekih osam procenata, a ne sa dvadeset i više kao kod nas. Određuju je kao ekonomski legitimnu, ali pravno ilegalnu djelatnost. Svojevrsni je prostor inovacija i mobilnosti, ali i društvene neodgovornosti i spremnosti na krađu. Pametne države je pažljivo prate i uvode u sistem. Ponekad čak uče od nje, ali joj ne dozvoljavaju da im, na primjer, uništi neku privrednu granu. To se kod nas uporno događa u turizmu, a građevinarstvo nam je bilo visokoprofitabilno samo zato što je imalo „saradnike“ u državnoj administraciji i upošljavalo na hiljade neprijavljenih radnika koji su betonirali održivi turistički razvoj.
Ostaje da se vidi hoće li država i ovoga puta biti cinik koji se ponaša kao da zaista želi promjenu, a zapravo nastavlja da čuva „rupe“ u zakonu za povlašćene i da živi od sopstvenog cinizma.
Bonus video:
