Prošlo je preko 8.700 dana od onog istorijskog (ili, bogami istorijskog) januara 1989, kada je ova vlast zasjela na prijesto. I još sjedi, a kako izgleda i sjedjeće dugo.
Za sabranih skoro 9 kilometara dana, izgubljeni BDP Crne Gore je, ako kao osnovicu uzmemo početnu godinu vladanja, toliki da se tim parama mogao napraviti auto–put uzduž i poprijeko mile nam otadžbine, pa još i da častimo Hrvate, Srbe i Albance sa po 50 km šestotrake džade, kako ne bi glibavih automobilskih guma ulazili u našu ekološku državu. Sada muku mučimo kako da napravimo jednu polovinu jedne četvrtine uzdužnog auto–puta.
Izgubljeno vratiti ne možemo. Ali, moramo li gubiti i dalje, i dokle?
Ministar saobraćaja i pomorstva, do juče glavni od unutrašnjeg reda i poretka, ma koliko je sjeo u novu fotelju, odmah se latio auto–puta i zabava za narod je ponovo počela. Svako veče je izvještaj sa “drumovanja” gdje su autoputari išli, šta se i s kim razgovaralo, uz animaciju nove džade, skoro ka' uživo. Mi koji sve vjerujemo Javnom servisu, krišom se raspitujemo na kojoj se petlji skreće za Boljare, od gologa straha da neko ne provali našu neinformisanost.
Ne poznajem resornog ministra saobraćaja u Vladi Crne Gore, pa ne znam ni koje su ga preporuke dovele da radi tako odgovoran posao. No, valjda zna onaj koji ga je postavio. Očekivao sam da bi taj ministar, ostali ministri i cijela Vlada na početku mandata morali sačiniti program rada za mandatni period, te da taj program neko i odobri. Logično je bilo da ministar saobraćaja na samom početku malo “pospremi po kući’’, a imalo se što. Na primjer, dekretom integrisati nekadašnju Luku Bar, kao i nekadašnju Željeznicu Crne Gore, u objedinjena privredna društva, kao što su vazda bila, jer su jedinstveni, nedjeljivi sistemi, prostorno, organizaciono i ekonomski. Rasparčani su dekretom, bez stručnog sagledavanja posljedica, sa štetama u svakom smislu, tako da “na mukama izdišu članovi”. Čak i OOUR-isani ŽTO i Luka su stvarno bili mnogo bolji, jer su na nivou SOUR-a, a ipak koordiniralo i zajednički planiralo. Sada su ’’podijeljena braća” ljuti protivnici.
Zaustaviti postupak prodaje dijela Luke Bar koji se sada zove KTGT, koji, gle apsurda, ni u nazivu nema veze sa lukom, jer i sada, kada se još govori istim jezikom, podijeljena luka ne može da se sporazumije, ali može međusobno da konkuriše na svoju štetu. Kako li će tek biti kada (ako) dođu stranci. Usput, prodaja za male pare (privatizacija) KTGT, a kupovina državnih teretnih brodova za velike pare, asocira na “domaćina” koji prodaje štalu, a kupuje krave, koje drugima daje na držanje. Ne može ispasti na dobro. Takođe, ministar je morao uočiti, ili mu je neko trebao reći za nelogičnost i štetnost Zakona o lukama makar u dijelu Lučka uprava, pa poslove koji su povjereni toj upravi vratiti Luci Bar, integrisanog ili makar postojećoj.
Trebalo je da preispita i ugovore kojima smo, za male pare, prodali vrijedna preduzeća registrovana u saobraćaju, a koja su, uglavnom, mnogo lošija nego na dan prodaje. Samo u Baru ih ima nekoliko.
Znači, imalo se šta korisno raditi i bez auto–puta. Ali, ministar “ide na sigurno”. Kada ga (ako) budu pitali šta radi, on uvijek ima odgovor: gradim auto-put. Koliko znam, Crna Gora ima dvije specijalizovane i namjenski osnovane institucije za taj posao: Monte-put i Direkciju za puteve. Za jednu znam (Monte-put), a za drugu pretpostavljam da su osposobljene da realizuju tu investicionu ideju, ako je ona uopšte moguća u ovakvim ekonomskim uslovima Crne Gore. Njih niko ne pita, ili im je zabranjeno da nešto kažu.
Auto-put je veoma “skupa igračka”. To je vrijednosni ekvivalent svega što cipan-cijela Crna Gora stvori za godinu, od prikupljenog ljekovitog bilja do aluminijskih ingota. To je osmogodišnji penzioni fond države (pade mi na pamet da je tu šansa), koji je, doduše unaprijed potrošen. Na osnovu koje i čije odluke, na osnovu kojeg ovlašćenja, na osnovu koje ustavne odredbe, Ministarstvo, Vlada pa čak i Skupština hoće da nas zaduži za tako veliki novac. Koji su efekti, neposredni i posredni da se investicija isplati, odnoso vrate krediti. Postojeća privreda ne može da vraća sopstvena i državna zaduženja. Prosječno plata je nešto veća od polovine potrošačke korpe, a prosječna penzija tri puta manja. Mnogo više od polovine crnogorskih porodica ima manje od dvije prosječne plate, a mnoge žive i od jedne penzije. Za vraćanje prispjelih obaveza Crna Gora i sada prodaje ovo malo što je ostalo od atraktivnog prostora, druge prirodne resurse i još nerasprodata preduzeća, uvodimo nove dažbine (takse, povećanje PDV-a), štampa nove obveznice i uzima nove kredite. Nijedan euro nije potrošen u razvoj, makar ne onaj razvoj koji će sjutra stvarati dobit.
Auto-put u Crnoj Gori nije tehnički, funkcionalo, finansijski i ekonomski sagledan. Sadašnja objašnjenja i obrazloženja oko njegove izgradnje su čisti voluntarizam, neprimjeren vremenu i stanju kada se sve to dešava. Istrgnut je iz konteksta ukupnog mogućeg razvoja države, a Vlada kao da hoće da izgradnju tako, po obimu značajne investicije uprosti po principu ’’uzmi ili ostavi”, “auto –put ili ništa”, a onda nova podjela u Crnoj Gori ko je za, a ko protiv njegove izgradnje. Zato predlažem da se u narednih šest mjeseci zaustavi svaka priča o izgradnji auto-puta, kao i drugih investicija koje imaju strateški značaj, i usvoji (Skupština) Plan razvoja Crne Gore. Ustav Crne Gore na to obavezuje. Vlada, koja to ne zna, ili neće da uradi nam ne treba. Skupština, takođe, nema pravo donošenja strateških odluka bez plana razvoja.
Daleko bilo, evo šta je genijalni jugoslovenski ekonomista Branko Horvat (američki predlog za Nobelovu nagradu za ekonomiju 1983, ušao u najuži izbor - Wikipedia) u svojoj knjizi “Kakvu državu imamo,a kakvu državu trebamo?” (Zagreb, 2002) napisao o vladi svoje matične države Hrvatske.
“Ima li vlada neku ekonomsku strategiju? Očigledno da ima. To se nekada davno nazivalo laissez–faire privredom. Prije stotinjak godina, to je američki ekonomista Veblen nazvao grabežnim kapitalizmom. Posljednih desetljeća tome medjunarodni kapital tepa kao neoliberalizam. Prije nekoliko godina tome je Džordž Soroš dao adekvatno ime: tržišni fundamentalizam’’... ”Razlog za vladin tržišni fundamentalizam jest taj što je lišava odgovornosti za privredu pa se može potpuno posvetiti strančarskom mešetarenju. Zbog toga vladi nije u interesu da ima nacionalni program i da se bavi nacionalnim privrednim planiranjem. To bi stvorilo samo nove obaveze koje ne zna, ne želi i ne može ispuniti. U takvim je uvjetima (uslovima) sve ostavljeno stihiji tržišta. Nema nikakvog planiranja privrednog razvoja, i ako bi to specificiralo nacionalne ekonomske ciljeve i znatno smanjilo rizičnost poslovanja. Nema politike investiranja i otvaranja novih radnih mjesta...”
Šta dodati i šta oduzeti, a da ne pokvarim?
Po definiciji, priprema (planiranje) je pola posla. Ako potrošimo pola godine na strateška planiranja, studije i projektovanje znaćemo šta valja raditi, a to što odlučimo da treba uraditi uradićemo mnogo brže i efikasnije. Pa i auto-put ako se, sportskim rječnikom rečeno, kvalifikuje u prioritete.
Bonus video:
