Kreiranje političkih odluka Velike Britanije s početka 19. vijeka, bilo je dominantno pod uticajem krupnog kapitala oličenog u banakama i velikim brodarskim i trgovačkim kompanijama, okupljenim oko Engleske banke i Londonskog Sitija. Ova veoma moćna interesna elita imala je jedan zajednički imenilac, a to je vlasništvo i dominacija nad ogromnim resursima, širom zemljinog šara, putem kontrole britanskih kolonija.
Shvativši da ima prevlast nad svjetskom trgovinom, ova interesna grupa je odlučila da tu prednost iskoristi do krajnjih granica, agresivno se zalažući za princip slobodne trgovine i otvorenog tržišta. Godine 1846. pod njenim uticajem, britanski parlament izglasao je opoziv takozvanog Zakona o žitu (Corn Laws), koji je do tada štitio poljoprivrednu proizvodnju britanskih proizvođača.
Ovaj opoziv je širom otvorio vrata britanskog tržišta za poljoprivredne proizvode iz britanskih kolonija u Indiji, koje su iste namirnice proizvodile po bagatelnim cijenama. Konkurencija iz Indije je za kratko vrijeme uništila britansku poljoprivredu i zemljoradnike. Ukidanje ovog zakona takođe je otvorilo vrata politici jeftine radne snage i upadljivom raslojavanju društva, dijeleći ga na rastuću masu siromašnih i mali broj veoma bogatih pojedinaca.
Naravno, najviše su profitirale divovske trgovačke banke i velike uvozne trgovine koje su kontrolisale cjelokupan posao i enormno se bogatile. Trgovačka doktrina kupi jeftino - prodaj skupo izdignuta je na nivo državne politike i strategije. Akcenat nije bio na proizvodnji, već na potrošnji.
Od tog doba do današnjih dana, ova doktrina se suštinski nije promijenila, i danas je poznata pod raznoraznim imenima, od neoliberalne ekonomije preko ekonimije slobodnog tržišta i raznih drugih naziva koji po pravilu referišu na isto. Treba priznati, ovoj vrsti ideologije nije se lako oduprijeti ni državama ni pojedincu, ako uzmemo u obzir permanentnu agresivnu propagandu ovakve politike, podržanu od moćnih finansijskih i medijskih lobija na globalnom planu. Pored priče o slobodnom tržištu, naravno, u paketu dolazi i romantična priča o slobodi i demokratiji. Međutim, praksa je suštinski dokazala, da je građanstvo u državama koje su prihvatile koncept slobodnog tržišta, po pravilu izloženo brutalnom udaru na lične slobode i prava pojedinca. Crnogorska ekonomska i druga stvarnost slikovit je prilog ovakvoj tezi.
Vladajuća elita kod nas je od starta zdušno, odlučno, agresivno i bez previše razmišljanja prigrlila ovakvu ideologiju. Proglasiti tržište za božanstvo je ujedno i najlakše, jer vas to oslobađa komplikovanog analiziranja stvarnosti i koncipiranja strategije i vizije za razvoj ekonomije. Ekonomski ambijent u Crnoj Gori danas, u potpunosti je prilagođen finansijskim špekulantima, uvoznicima, klijentelizmu i tajkunima, a veoma je nepovoljan za mali i srednji biznis. U takvoj atmosferi imamo kreatore ekonomske politike, koji se konstantno bave posljedicama a ne uzrocima problema. Čini se da svaka nova(stara) Vlada veoma uspješno upravlja organizovanom propašću privrede.
Gotovo da nema razmimoilaženja u analogijama sa britanskim primjerom sa početka teksta. Crna Gora je danas jedna potpuno otvorena ekonomija koja je u potpunosti kontrolisana od uvoznih lobija.
Možda je najslikovitiji primjer upravo stanje u poljoprivredi, za čije je proizvođače resorni ministar nedavno ustvrdio da će biti zbrisani kada Crna Gora uđe u Evropsku uniju. Cinik bi zaključio da je možda ministar do kraja svog mandata čvrsto riješio da ubuduće obesmisli opravdanost postojanja vlastitog ministarstva i time, makar simbolično, da svoj prilog smanjenju i onako glomazne državne administracije i javnih rashoda.
Na ovom mjestu valja se poslužiti još jednom analogijom. Analiza države ili društva kao sistema, veoma je slična analizi pojedinca. Bilo koja osoba koja nema samopoštovanja, samopouzdanja i vjere u sebe, teško da može ostvariti napredak u eksternom okruženju, na bilo kom životnom polju. Od raspolućene i dezintegrisane ličnosti, nemoguće je očekivati uspjeh.
Takva ličnost će najveći dio svoje raspoložive energije trošiti na razrješavanje i borbu sa vlastitim unutrašnjim sukobima i demonima. Isto važi i za državu. Zemlja čije su društvene strukture prožete podjelama i antagonizmima, primorana je da najveći dio svoje ograničene energije utroši upravo na borbu i suočavanje sa tim suprotnostima.
Ako vladajuća elita konstantno, svjesno radi na unutrašnjoj dezintegraciji društva, to društvo je kao i onaj raspolućeni pojedinac, osuđeno na nazadovanje i neuspjeh. Boreći se sa unutrašnjim podjelama, društvu će ostati veoma malo slobodne energije koja bi mogla biti upotrijebljena na korist i progres.
Pored svega, Crna Gora je zemlja – šampion paradoksa, koji će jednog dana biti zanimljiv za proučavanje, a možda i predmet šale u akademskim krugovima. Nakon decenije promocije slobodnog tržišta i neoliberalnog ekonomskog modela, Crna Gora je 2013. dočekala kao zemlja u kojoj je država, po priznanju premijera, najveći poslodavac. Činjenica koja bolje nego bilo šta drugo govori koliko je elita na vlasti bila uspješna u sprovođenju politike koju je sama proklamovala.
Ovakav podatak, naravno u teoriji, odgovara socijalističkom ekonomskom modelu. Ova dubioza ekonomske stvarnosti, kad znamo da je privatizacija gotovo okončana, upućuje na pomisao da su naši “stručnjaci” uspjeli da od privrede naprave hibrida koji je, izgleda, uklopio i uzeo one najštetnije osobine od oba ekonomska modela.
Crnogorski ekonomski Titanik nezadrživo srlja u propast. Možda neko misli da je bezbjedan i na sigurnom, ali, što neko reče, na toj lađi ni putnici sa kartom prve klase, na koncu, nijesu izbjegli brodolom.
Bonus video:
