Završiše se još jedni izbori, ali, budite bez brige: ubrzo ćemo mi opet na birališta. Protekla kampanja vladajuće partije i njenih satelita je bila vrlo edukativna ako se analiziraju njene poruke, jer govore o suštini vladanja svih ovih godina. Papagajsko ponavljanje „pobjeđujemo sigurno“, iako nikada nije postojala veća nesigurnost, kao i riječi „naprijed“, iako su i sami znali da čitava zajednica samo nazaduje u agoniji nedostatka demokratije, govore o realnom jazu između želja i mogućnosti. Samo ove dvije činjenice svjedoče o karakteru režima koji počiva na iluzijama i manipulacijama svih vrsta, oblika i količina. Međutim, i pored svih manjkavosti društvo sporo, ali sigurno počinje da se oslobađa stega autoritarnosti i, žargonski rečeno, na „guranje“ pokušava da upali evropski motor koji će označiti uzletanje i napuštanje porobljenog prostora u kome se ogleda nedostatak slobode i pravde.
I kada se čini da ništa nije kako treba, sudbina i Svevišnji odrade svoje i vrate nadu i optimizam, na kome treba da počiva naša budućnost. Na posljednjim parlamentarnim izborima građani su jasno iskazali podršku Pozitivnoj Crnoj Gori, kao novoj građanskoj stranci u zemlji. Ona je prvi put uspjela da načne koaliciju na vlasti, uđe u njihovo biračko tijelo, ostavi ih u manjini, kao i da opoziciju djelimično pomjeri sa mrtve tačke i jednim dijelom je izbavi iz rovova u kojima je godinama bila ukopana. U sličnom trenutku pojavio se i Miodrag Lekić koji je takođe pomogao proces transformacije opozicije, dajući joj novu dimenziju u političkoj kulturi. Stoga ne čudi što je na ovim izborima Lekić, prvi put u istoriji pobijedio kandidata DPS-a. Karikirajući izjavu filozofa iz Grblja, oni što su bili „nazad“ pošli su „naprijed“, jer oni što su išli „naprijed“ nijesu mogli da varaju toliki broj puta u kratkom periodu, pa su logično morali poći „nazad“. Ali pošto su varali dovoljno, ostali su „naprijed“ prema odluci njihovog DIK-a, koji godinama ništa niti vidi, niti išta čuje, niti išta zna. I uloga manjeg koalicionog partnera je bila bitna i, konačno na opšte iznenađenje i neuobičajeno sa njihove strane – do kraja principijelna. Ne samo da nije podržala Vujanovića, već je ključno bilo da nijesu vršili negativnu kampanju prema opozicionom kandidatu, kojeg su do sada uvijek predstavljali kao „opasnost po državu“, a ne realno njihove funkcije i fotelje. Sada će DPS morati da ih trpi, iako im to sigurno neće pasti lako.
Još jedan faktor je bio od izuzetnog značaja. To su manjine. Znalo se da će one odlučiti pobjednika, jer tako mora biti u podijeljenoj Crnoj Gori. Za razliku od lidera nacionalnih partija, koji su u zavisnosti od naroda kojeg predstavljaju dobili i do „tri šamara“, pripadnici manjiskih naroda pokazali su mnogo veću zrelost. Većinom nijesu izašli na izbore. Jasno je da im je bilo prilično teško da zbog određenih elemenata podrže kandidata opozicije, koji je naglašavam, od njih dobio neočekivano veliki broj glasova, ali su odbijanjem da izađu na birališta, upravo njemu omogućili da bude konkurentiji u odnosu na protivika i na tome im treba čestitati! Svaka čast! Ujedno, to je bio i „prvi šamar“ njihovim liderima koji su to uradili isključivo zbog ličnih interesa! Tolika doza poniznosti kakvu su, na primjer, pokazali lideri albanskih nacionalnih partija, dugo nije zapamćena u parlamentarnom životu. Morali su trpjeti da im Vujanović sa brojnih konvencija poruči kako će umjesto da maslinjake vrati vlasnicima, „u Valdanosu biti izgrađeni kompleksi“, a na završnoj konvenciji u Podgorici im je istom porukom lupio „drugi šamar u lice“. „Treći“ su dobili od čelnika DPS i to na dan izbora poslije 17h, kada je, u histeriji koja je zavladala zbog loše izlaznosti, počela žestoka kritika na njihov rad. Međutim, ne brinem za njih, jer znam da uživaju u sadomazohizmu, čim stalno kritikuju kako su područja gdje žive manjine zapostavljena i diskriminisana, a konstantno podržavaju vladajuću stranku. Za razliku od naroda koji tu živi, oni definitvno ni ne zaslužuju bolje.
I na kraju nešto o poraženom kandidatu. Ponekad, kada kola krenu niz brdo, prosto ne znaju da stanu. Lično, žao mi je što je Filip Vujanović postao kolateralna šteta DPS-a. Važio je za najpopularnijeg političara u Crnoj Gori, odmjerenog i prilično poštenog u odnosu na družinu. Ali, zarad jednog jedinog mandata, sve je to otišlo bestraga. Prvo, jer mu je kandidatura bila pravno osporavana, zatim ga je napustio koalicioni partner i na kraju je izgubio popularnost. Tako je „pošteni“ Filip kojeg „poznajemo“, svoju pobjedu tražio u izbornoj prevari čime je ozbiljno poljuljao svoj dotadašnji politički ugled. Ako i postane nelegalan predsjednik, biće upamćen po tome što ga tačno pola države ne priznaje, a istorija će svjedočiti kako nije niti hrabar niti pravičan čim nije prizno poraz. Umjesto da premijer stane iza njega na pres konferenciji, dozvolio je da njegovu pobjedu obrazlaže šef stranke, ubjedljivije i učinkovitije, da ga gura na stepenicima (?!), što je još jedan argument da je i do sada bio vojnik na zadatku, neprimjetan kao da ga ne bira narod, već menadžer smjene u salonu automobila.
Crna Gora zaista mora ići naprijed, ali je pitanje kako i na koji način? Ova vlast je definitivno odglumila svoj posljednji čin u svojoj (i našoj!) tragediji, a vrijeme će pokazati koliko će joj trebati da to i sama shvati. No, moramo ići dalje, još mnogo izazova je pred nama. Nije lako, ali što je strah manji to je osjećaj slobode sve izraženiji. Vrijeme je da zaista krenemo NAPRIJED po ugledu na evropske demokratije i da konačno stavimo tačku na posljednji polu-autoritarni režim u ovom dijelu svijeta. Građanska i nepodijeljena Crna Gora nema alternativu, na radost svih onih koji joj zaista žele dobro. I istina je: prije ili kasnije, tačnije, veoma brzo, POBIJEDIĆEMO SIGURNO!
Bonus video:
