Pripala mi je muka slušajući na Peščaniku emisiju o obilježavanju desetogodišnjice atentata na Zorana Đinđića. Sjećam se tog dana prije sad već više od deset godina. Vezivala sam pertle u svlačionici Filozofskog fakulteta u Čika Ljubinoj nakon što sam jedva preživjela besplatni promotivni sat nekog aerobika ili slične gluposti, kada je koleginica ušla sa viješću. Kao i većina u tom trenutku, pretpostavljam, nisam mogla da vjerujem. No, skoro jednako koliko i ta vijest, šokirale su me reakcije nekih studentkinja. Jedna od njih mi je čak bila prijateljica. Stravila me je ta tupa, svemu naredna i podsmješljiva reakcija na mogućnost nečijeg ubistva, i tu sam se našla ošamarena činjenicom da očito niti znam „gdje živim“, niti poznajem neke od onih koje smatram prijateljima.
Taj grozni osjećaj nisam uspjela da izgubim, sipjivi osjećaj hladnoće klizavih zidova balona od sapunice kojeg naduvava neobično svjež, idiotski optimizam neokrnjen iskustvom i zdravim razumom i neiscrpna sposobnost da budem iznenađena i iznova iznevjerena, koja me opet podiže sve dok balon ne pukne.
Jedna od najboljih vježbi za održavanje ovog osjećaja u zdravoj kondiciji svakako su izbori. Bilo koji. Samo dajte. Ne propuštam priliku da se ponadam i – jer vjerujem u svoj glas – izađem na izbore. Dok ne pukne. Po pravilu već iste noći.
Bilo da zaokružujem, kao na slavnim počecima svoje glasačke karijere kada mi se čini da sam jedino imala za koga da glasam, da dopisujem ili pak samo crtam, imam pretvoran dojam da upravljam svojim glasom, bez obzira na to u kom kontekstu pokušavam da ga učinim vidljivim, čujnim. Bez obzira na kontekst? Možda mi se baš to lomi o glavu. „Još samo ovaj put“, mantra svih ovisnika, ipak se doima potrošenom. Dugogodišnje iskustvo glasanja „protiv“, odnosno glasanja za „manje zlo“, uspjelo je pokazati samo to da „manje zlo“ uvijek nekako poodraste preko očekivanja. Možda upravo samom činjenicom da, bez obzira na to koliko je „manje“ ono ipak ostaje zlo, i to ono koje će, ako bude sreće i uz moju pomoć, nepogrešivim instinktom gladi napipati štedru sisu vlasti i krenuti da buja. Dodatno, razlika između većeg i manjeg zla nikada nije čisto kvantitativna, u njoj se može naći bilo što, potencijalno i mnogo ozbiljnija opasnost od one koju smo mislili izbjeći prvobitnim izborom.
„Osušiće mi se ruka kojom sam glasala za Tadića“ imala je običaj da kaže moja još-uvijek-prijateljica već tokom njegovog prvog mandata, dobro pogađajući taj osjećaj post-izborne nemoći i namagarčenosti, a što je najgore – i odgovornosti za „manje zlo“ koje je od šteneta stasalo u Kerbera. Kerberi na koje je upravio kratkovidi kompas real-politike doveli su, recimo, do poražavajuće scene „Šetnje za Zorana“ koju gorko analizira Miloš Ćirić u pomenutom Peščanikovom intervjuu, prema kojoj je ta šetnja, nakon konačno izgubljenih predsjedničkih izbora, najviše što mogu da učine „za Zorana“ oni koji su imali osam godina kompletne vlasti u zemlji da rasvijetle političku pozadinu ubistva. Gledajući kako se lako i neumitno tragedija pretvara u farsu, a mučenik u karneval, u iskušenju sam da se osjetim bolje što živim u Crnoj Gori.
Srećom, ta perverzna euforija kratko traje jer predugo uživam raskošne plodove stabilnog i sigurnog poretka koji je kmetovski mentalitet postulirao kao jedini način opstanka i prosperiteta u društvu privilegija, ovlaš napuderisanim egalitarističkom retorikom, u koje se ulazi standardnim reketaškim ugovorom. U ovom otrcanom spektaklu, novi podržavaoci starih faca „autuju“ se u predizbornim kampanjama pružajući javnu podršku pokvarenim androidima na steroidima u zamjenu za elementarno pristojan život i, bude li sreće junačke, i za nešto preko toga. Najmučnija od svega jeste kontinuirana i horska normalizacija ovakvog stanja, uslovljeni refleks pravdanja postojećeg, opasnost na koju je Camus davno upozorio: „Naviknuti na očaj je gore od očaja samog“.
Još samo ovaj put? Ne bih rekla.
Bonus video:
