Upozorenje čitaocima: Na Kosovu je sve moguće!
PRIČA PRVA
Čitam prije neki dan kolumnu jednog ministra u Vladi Kosova. Nije riječ o jednom od onih koji u životu nisu pročitali knjigu, a univerzitetske diplome su dobili preko reda pa ne znaju tačno ko su im bili profesori.
Ne! Riječ je o čovjeku koji ne samo da čita knjige, već je i autor nekoliko njih. Čovjek koji ima iskustvo rada u međunarodnim organizacijama, živio je na Zapadu, školovao se, i važi za pripadnika manjinske grupe u Vladi Kosova – intelektualcima!
Barem se tako misli.
Elem, za potrebe ove kolumne nije važno o čemu je ministar pisao. Štaviše, sa najvećim dijelom njegovog teksta mogu se potpuno složiti. (Ako nekoga već zanima, tema su bili zahtjevi Turske za reviziju kosovskih školskih udžbenika istorije, u kojima se poluvjekovna osmanska vladavina na Kosovou opisuje kao brutalna i zločinačka).
No, ono što mi je zapalo za oko, i o čemu hoću ovdje da pišem, jeste “važno upozorenje” kojim ministar počinje svoju kolumnu, a u kojem objašnjava da ovaj tekst, “ne predstavlja mišljenje Vlade Kosova, niti moje kao ministra, već je samo privatno mišljenje”.
Tako, crno na bijelo, ministar priznaje da ima dva mišljenja, suprotstavljena čak, i jedno je njegovo zvanično mišljenje – kao ministra – a drugo privatno. Prvo mišljenje, ministarsko, je kopija mišljenja Vlade, ili, da budem precizniji, mišljenja premijera. To što minister privatno misli drugačije, nije mu nikakav problem.
Jer, biti na vlasti, na Kosovu, znači postati beskičmenjak. Prilagođavati se svemu. Čak i kada je sasvim suprotno od onoga što čovjek misli i u šta veruje.
Slučaj ovog ministra nije jedini, nije izolovan. To je tek kap u velikom moru beskičmenjaka. Ima ih koji se privatno ne slažu sa mnogim odlukama i politikama vlade, ali ih javno podržavaju, bore se za njih, kritikuju druge koji im se protive. Sa neviđenom revnošću ih izvršavaju.
Veoma su nalik onima u vojsci koje smo zvali “grebatori”. Ili onima koje na radnom mjestu nazivaju ulizicama.
E, takvi su nam na Kosovu ministri. Operisani od svake etike. Jedino s vremena na vrijeme, rijetko ali upadljivo, valjda zbog nepredviđenog gorkog iskustva napada griže savjesti kada se, onako mamurni od pijančenja sa Velikim šefom, pogledaju ujutro u ogledalu, sjednu i napišu nešto ovako, objave to u nekoj maloj, lokalnoj novini ili postave status na Facebook-u. Onda mogu slobodno na posao. Kao pravi dobri beskičmenjaci. Grebatori. Ulizice.
PRIČA DRUGA
Evo jedne zapanjujuće vijesti: na Kosovu je rok muzika prograšena zločinom!
Tako piše u školskom udžbeniku Građanskog vaspitanja za deseti razred: “Rok muzika, pornografia nasilje na televiziji… su se dokazala kao potpuno kriminalni”.
Ovaj priručnik se štampa već deset godina, ali je tek sada jedan od roditelja primijetio šta tu piše, pa je cijela stvar prerasla u javni skandal. Mediji pišu, muzičari reaguju, roditelji su zapanjeni.
No, ostaje istina da se već deset godina djeci na Kosovu predaje sa ovim tekstom. Autori se pravdaju kako je to “nenamjerna tehnička greška”, ali tu grešku nije primijetilo pet recenzenata tog udžbenika, niti stotinjak nastavnika koji ga koriste u nastavi, niti direktori škola u kojima se po njemu predaje, a ni zvaničnici Ministarstava prosvjete, koji su platili da se taj priručnik napiše.
Ili su možda primijetili, ali im nije bilo važno. Ili se čak, što je isto toliko vjerovatno, slažu sa konstatacijom da je rok muzika zločinačka!
Kako god bilo, dok se priručnik ne izmijeni, za kosovske učenike Džon Lenon će biti veliki zločinac poznat po zločinačkoj pjesmi “Give Peace a Chance”, a takođe i Bob Geldof, zato što je skupio stotine zločinaca da zajedno pjevaju zločinačke pjesme kako bi pomogli djeci Afrike.
Bono Voks je šef zločinačkog udruženja zvane U2, s kojom već četvrtu deceniju pjeva o miru i ljubavi i redovno pomaže u borbi protiv side, siromaštva i gladne djece.
Koja lista zločinaca! Nije čudo da su neki od njih pjevali “We don’t need no education”!
Kraj?
Kakav kraj! Hiljadu priča još. Jer, sve je moguće na Kosovu!
Bonus video:
