„Igra je ono što igrača ima u vlasti, što ga upliće i drži u igri.“ (Hans G. Gadamer)
U jednom dijelu naše javnosti, onom zdravijem i odgovornijem, povodom afere „Snimak“ i dodatnog narušavanja sveukupne bezbjednosne situacije, nameće se, ili iznova aktuelizuje, sada već alarmantna sociološka aporija i pitanje: pošto je crnogorsko društvo poprimilo svojevrsnu fašisoidnu formu, da li u takvim (ne)uslovima treba ostati miran, građanski korektan i da li uopšte izlaziti na izbore?
Nisam pristalica lako izgovorenih teških riječi i uvredljivih konstrukcija, ali stvari i fenomene moramo precizno definisati i nazvati pravim imenom.
Segregirati ljude, diferencirati ih po nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj ili partijskoj pripadnosti i kroz takav eksplicitan diskriminatorski čin - vrednovati ih i zapošljavati, šta je to drugo nego derivat fašizma ili sam fašizam u njegovom najčistijem obliku.
Zlo fašizma uvijek počinje razvrstavanjem na naše i njihove!
Mihael Haneke, austrijski reditelj, scenarista i filozof, poznat po filmovima koji se bave mračnom stranom društva, u svom genijalnom ostvarenju „Bijela traka“, za koji je dobio ,,Zlatnu palmu'' u Kanu 2009. godine, istražuje korijene fašizma i fanatizma. Pronalazi ih u naizgled naivnim i bezazlenim društveno-paternalističkim odnosima i navikama koji će kasnije izroditi svu tu grozomornu traumu nacističke Njemačke.
Da li smijemo ignorisati jasne znake destrukcije koji nas upozoravaju na fatalnost društvenih tokova i imamo li pravo na tako nešto? Ovo pitanje posebno postavljam alternativnim i korektivnim društvenim grupama, opoziciji prije svih.
Naravno, govorim o nacističkim instrukcijama upućenim Glavnom odboru i aktivistima DPS-a od strane Zorana Jelića i Branimira Gvozdenovića, klonovima crnogorskog vođe koji podržava i opravdava takvo djelovanje.
Baš ti i takvi aktivisti, ta nakazna ideološka djeca još nakaznijih instruktora, podojena i osokoljena mračnim instrukcijama, ovom, samo njima svojstvenom stranačkom logikom, svakako zaštićeni policijom i sudstvom, širom Crne Gore brutalno ubijaju nečiju djecu i nekažnjeno terorišu stanovništvo.
Jasno je, više nema sumnje, mi živimo u deformisanoj državi koja ubrzano klizi, ili je, prije će biti, već skliznula, u jednu vrstu opasnog sinkretističkog sistema koji u sebi objedinjuje fašisoidnu tendenciju, partijsko-klanovski terorizam i kriminalno ANBovsko-orvelovski svjetonazor.
Da nije ovo moje slovo samo izraz psihološke subjektivnosti izazvane socijalnim okolnostima i trenutkom? Možda? Ali, famozni transkripti sa zasjedanja DPS-a zasigurno ne govore tako. Oni nam jasno ukazuju i dokazuju da, pored očigledne diskriminacije, protiv sebe imamo preciznu paklenu mašinu koja kontroliše i posljednji promil „slobodne volje“ glasača. Namješta, šteluje, krade, ucjenjuje...
Začuđujuće je da u ovakvim okolnostima opozicija smatra da još nije vrijeme za otvoreni bunt i napuštanje institucija sistema, nego još poziva građane da mirno i disciplinovano izađu na izbore i glasaju po sopstvenoj volji, znajući sami savršeno koliko smo daleko od promjene mafiokratskog sistema uz pomoć olovke.
Stiče se utisak da ovakvim ponašanjem, opoziciju, koja po svojoj prirodi treba da bude avangarda svakom degradiranom sistemu, kao da ne zanima šta se događa sa društvom u cjelini, sa ambijentom i prilikama u kojima živimo.
Ko je najpozvaniji, u kranjem, ko je plaćen za odbrambeno-imunološku reakciju kada je napadnut državni organizam ako to nije opozicija, koja čini se, ne želi aktivistički da osjeti kako stvarnost zaudara izvan njenog uljuljkanog i „kohabitacionog“ odnosa sa režimom.
Rečeno jezikom Sloterdijka, ako postoji borbeno-logički zakon, koji glasi da protivnici u dugim konfliktima asimiliraju jedni druge, tada se to obistinilo u konfliktu između crnogorske opozicije i vlasti.
Aktivni i pasivni princip podjednako determinišu pravila svake igre, posebno one najopasnije, igre sa fašizmom.
Bonus video:
