Kad dođu ova “prelomna” i komplikovana vremena, jasno se vidi spremnost i utreniranost domaćih partijskih vojnika. Vrsta za temeljno proučavanje. Ovih dana, u povodu godišnjice Staljingradske bitke, pročitali smo podatak da je prosječni vijek sovjetskog vojnika u toj “kasapnici” iznosio – 24 časa. Prosječni vijek partijskog vojnika u Crnoj Gori bačenog u grotlo bitke iznosi – 24 godine. I još teče. Jer, kad je riječ o partijskim vojnicima, u Crnoj Gori nema stradalih. Ne postoji ta glupost, skandal ili gadost koju uradi partijski vojnik vladajuće partije, a da mu sve nije oprošteno. Sve je pokriveno Milošću onoga koji odlučuje i vrednuje. Kako drugačije shvatiti čitavu tu opskurnu družinu koja se pojavljuje pod umjetničkim imenom “vlast”.
Partijski vojnici: poslanik i visoki stranački funkcioner koji u skupštinskom zdanju kani sprovesti jednu dekapitacijicu, eto tako, nešto je malo nervozan...? Pa sudija Ustavnog suda koji koristi retoriku stranačkih saopštenja? I čak djeluje da ne shvata koliko je i kako time unizio svoju funkciju. Tužiteljka koja je krizu identiteta razriješila tako što je uobrazila da je Homer – i stvarno ne vidi nigdje ništa.
Krenimo redom. Prvo – kidanje glave. Ipak, to zvuči zastrašujuće. Ali, moram priznati da verbalni nasilnik iz ovog slučaja ne liči na čovjeka na koga biste se mogli osloniti da se zaista nađete u kakvoj “glavokidačini”. Prije mi izgleda da bi se odmah pozvao na “imunitet”. Pa što će mu onda da nekome prijeti “okidanjem glave”? Može mu bit, što bi se reklo. Dio je ekipe koja je naučena da nema potrebe da odgovara, kakvu god brljotinu da napravi. Ta pozicija vremenom ljude pretvori u besramna bića. Zar nije i objašnjenje sa SMS-om toliko neinteligentno, da bi se i to moglo nazvati besramnim.
Moram priznati da sam i ja, makar u prvi mah, bio zbunjen: što je rekao ovaj čovjek. Tačno, više je to izgledalo kao kakvo nervozno staračko gunđanje, ali, bio ovakav ili onakav, baš to je rekao: Ako me još jednom pomene okinuću mu glavu. E to je vrlo zanimljiv momenat. Toga čovjeka su, naime, njegovi poslali u parlament. Mjesto gdje se, kako mu i samo ime kaže, govori. Gdje se pominje... što god i ko god hoće. Naprosto, to je tako: smisao te institucije je baš u tome. Reći sve što se ima reći. A ovaj čovjek, cijelim svojim bićem, očito smatra da treba da postoje teme i ličnosti (gdje ubraja i sebe) koje se ne smiju pominjati. Inače – ode glava. Dakle, takav čovjek je idealan da bude promoter cenzure, zagovornik kulta ličnosti... U najkraćem, takvome, izvjesno, nije mjesto u parlamentu. Možda bi se bolje snašao u nekim drugim djelatnostima: poput ultimat fajta ili obezbjeđenja primorskih diskoteka.
Prijetio je kidanjem (tuđe) glave, a, na koncu, ipak je nekako mnogo više “okinut” obraz. I to njegov. Mada, da se tu što imalo “okinut”, ne bi ni bilo svega ovoga – ili bi se odmah izvinio (bez smiješnih pravdanja) ili samo podnio ostavku zbog performansa koji je izveo.
Uzgred, u parlamentu Kraljevine Jugoslavije jedan Crnogorac je zaista “kidao glave”. Pa se svijet zgražavao i sprdao decenijama... Sumnjam da Vukčević ima potencijala za novog Punišu Račića, ali, katkad djeluje kao čovjek kome sopstvena pamet ne bi smetala ni u takvom pregnuću.
Za to vrijeme, vrhovni pokrovitelj, generalisimus partijskih vojnika, premijer, vodi lokalnu kampanju u Nikšiću, kao da namjerava obavljati i dužnost gradonačelnika. Naravno, Đukanović je, kao i svi diktatori, fasciniran “lojalnošču”.
Pa onda u toj i takvoj kampanji (do zadnjega, bez odmora, kao da je njegov lični Staljingrad u pitanju!) preuzme, bez problema i ingerencije sveznajućeg pripovjedača pa objasni svojima da Janko „ne želi dobro ni Željezari, ni Nikšiću, ni Crnoj Gori“? U normalnom društvu ovakva izjava bila bi skandal prvoga reda – u najmanju je ruku beskrajno neumjesna, a vjerovatno i utuživa; nije mala stvar reći da neko ne želi dobro sugrađanima, porodici, prijateljima, i to bez ikakva valjana dokaza. Kad mu je i kako Đukanović „ušao u dušu“, pa saznao kakve se sve želje nalaze tamo?
Ali, zaboravimo sve to. Nešto drugo je zanimljivo u ovoj izjavi. Naime, podrazumijeva se da onaj koji ovakvo što može izgovoriti želi dobro – i Željezari, i Nikšiću i, dakako, Crnoj Gori. Usput, taj neko je i najvažniji i najuticajniji čovjek u državi Crnoj Gori, u kojoj se nalaze Željezara i Nikšić, te se očito nalazi na mjestu odakle je i te kako moguće pomoći. Od kada je najuticajniji? Tamo negdje od 1991. A otkada propadaju Željezara, Nikšić i Crna Gora?
Pored ovakvog dobroželatelja, Željezara, Nikšić i Crna Gora odista ne moraju ni imati zloželatelje i neprijatelje. Ovakva „briga“ je dovoljno da se ode do kraja. Ravno do dna.
Bonus video:
