Branko Miljković (29. januar, 1934 – 12. februar, 1961)
Esejista, prevodilac i jedan od najpoznatijih i najveličanstvenih srpskih i jugoslovenskih pjesnika.
Godine 1933. dvadesetšestogodišnji Gligorije Miljković, Srbin iz Gadžinog Hana pokraj Niša, upoznaje Mariju, Hrvaticu, iz Drniša. Otac sa 27, a majka sa 26 godina dobijaju sina Branka... "Jutro moje bjelo", izgovorila je Marija u niškoj bolnici 1934. godine...
Branko Miljković je pisao:
"Samo reč može da nadvisi našu prisutnost. A ima i ćutanja koje to nije. Moći ćutati je isto što i moći govoriti". Zaćutao je 12. februara 1961. U svojoj dvadeset sedmoj godini!
Njegova riječ je nadvisila prisutnost. Prva zbirka pjesama Uzalud je budim 1956, Smrću protiv smrti (zajedno sa Blažom Šćepanovićem), Poreklo nade, Vatra i ništa, Krv koja svetli...
Dokumenta broj 13238-86 i Kpi110/61 govore o pjesnikovom samoubistvu . Na tanušnoj grani je fotografisano njegovo tijelo… Kaiš oko vrata… Istraga koja to nije…
…I velika sumnja da je pjesnik ubijen.
“Branko Miljković nije samoubica nego je mučki ubijen!“ (Tanasije Mladenović: Usputne skice za portrete, 1993).
Ubijen ili se ubio?! Da li je to danas, 12. februara 2013. važno? Pjesma “Uzalud je budim“ je jedna od najljepših pjesama koju je Balkan do danas iznjedrio. Kako je nastala? Branko Mljković kaže: “Kao gimnazijalac, kod jedne svoje susetke, jednog dana sam video sliku njene umrle kćerke. Zaljubio sam se u nju”…
Ali, zašto pjesnikov brat Dragiša kaže da nije tako? On tvrdi da je Branko kao dijete bio zaljubljen u ljepoticu Ružu koja gine u anglo-američkom bombardovanju grada Niša i da, kasnije, njoj piše stihove… Branku su roditelji rekli da “ona spava“.
Udba je posvetu, očigledno, preinačila… Valjda, da se zaboravi ovo "savezničko" bombardovanje.
“Priznanje” Branka Miljkovića objavljeno je 9. februara 1962 – godinu dana poslije smti pjesnika. Zakasnjeli intervju sa Brankom Miljkovićem potpisuje – Matija Bećković.
Objavljuje Duga… Nikada nijesu objavljene riječi majke Branka Miljkovića:
“Moj sin je ubijen… Bio je sav u modricama… dok na vratu nije bilo ozljede od omče za vješanje”. Brankovi roditelji su bili povrijeđeni i odnosom nekih brankovih prijatelja: “Sramo - ta je da Oskar Davičo uvek beži od nas. Možda mu je nezgodno što se posle oženio Milicom. Pričaju da se Branko zbog nje ubio… Branko je sa tom ženom bio prijatelj... Što se Oskar Davičo toliko okomio na njega nije nam znano, ali nam se Branko na njega žalio”.
On je, nakon 11 godina od pjesnikove smrti, dobio nagradu Branko Miljković za knjigu Pročitani jezik (1972) . Branko je pisao: “Ubi me prejaka reč“. Pročitani jezik je uvijek bio taj koji postaje “Salijeri” prejakoj riječi.
Branko je govorio bratu Dragiši: …”nažalost, sa svakim mojim uspehom prijatelja je sve manje, a salijerija sve više”. Rekao je: “Čovjek pri pameti nikad nije u stanju da na sebe podigne ruku vršeći suicid”. Neko je napisao ime Branko Miljković u Ksaverskoj šumi gdje je pronađen obješen… I uvijek svježe ruže, pedeset godina od pjesnikove smrti. A drvo je uklonjeno… takođe u zvjezdanoj noći, ali sedam godina kasnije. Bilo je mnogo poklonika Brankovoj sjeni i snažnoj riječi. Smetalo i drvo UDBI. Bilo je mnogo ruža, a Ruža je žrtva savezničkog bombardovanja koju/koje treba zaboraviti.
Gligorijevo i Marijino čedo - koje je majka dočekala riječima "jutro moje bjelo" najavio je u svojim stihovima: ”Noć suviše velika za moje zvezdano čelo/u nekim šumama crnim nepoznatim./I drvo je reklo nemoj. Jutro moje belo/ ime ti svoje ostavljam kadne mogu da se vratim.”
Bonus video:
