Osnovna škola „Anto Đedović“ u Baru uvela je uniforme za učenike/ce i nastavno osoblje. Prema njihovim izjavama, „cilj uvođenja uniformi je da razlike među djecom, a i zaposlenima, budu što manje...“ „Djevojčice nose bordo (nije roze) kecelje... dječaci teget (nije plavo) bluze“...
Strpljivo sam sačekala da se oglasi Ministarstvo prosvjete, Odjeljenje za rodnu ravnopravnost, Ombudsman i da javnim obraćanjem ukažu da je u navedenom slučaju učinjena diskriminacija na osnovu pola koja je Ustavom Crne Gore zabranjena, a evropskim inegracijama obavezujuća i zagarantovana. Nažalost, reakcija je izostala iako su oni obavezni da znaju što je suština rodne neravnopravnosti, kako se ona stvara i na koji način se kroz institucionalni sistem zagovara, čemu služi i do čega dovodi i zašto se treba od nje štititi.
U jednoj rečenici: oni koji zagovaraju (u našem slučaju, još gore praktikuju) diskriminaciju na osnovu pola ne samo da podržavaju već i postavljaju temelje svakom nasilju zasnovanom na različitostima, a toga je sve više u Crnoj Gori. Uniforme u različitim bojama su samo znak da i pored silnog novca koji je dat za edukaciju iz nenasilja i ravnopravnosti, oni koji su morali razumjeti nisu shvatili suštinu, nisu ni htjeli (a ni smjeli) shvatiti, jer je autoritarnost, sila i ucjena način vođenja i vladanja vaspitanjem-obrazovanjem u CG (da bi kritička misao potpuno bila diskreditovana) i zato je rodna ravnopravnost tretirana sporadično, neznaveno i neodgovorno, sa pozicije moći prema unutra i poniznosti prema vani (evropski standardi će biti poštovani, kunu se, na papiru, sigurno). Uniformama se ne treba čuditi - samo je pokazano i van škola ono što se unutra uči, a to je diskriminacija i nepoštovanje žena. Što je potvrđeno izborom literature, kao npr. u VI raz. osnovne škole kroz splet narodnih bajki kroz “zle žene” ili kroz sentence koje kažu da je “magarac svaki muškarac koji sluša ili radi što mu žena kaže” i mnogo toga još što stvara mržnju, a nacoši samo o jeziku!
Iza ovakve politike ravnopravnosti u vaspitno-obrazovnim ustanovama stoje oni isti ljudi koji se skandalizuju kada se javno obznani silovanje, kao da je silovanje eksces ili rezultat “zlih muškaraca”, a ne rezultat odnosa muškaraca i državnog sistema prema ženama i prema različitim. Žene su samo prve u stroju za nasilje pod okriljem države. I uvijek je tako kada se pažnja usmjeri samo na počinioce i žrtve nasilja, a ne na uzroke i uslove. I već čujem politikante iz institucija koji kažu “svuda u svijetu toga ima”, pa ih izazivam da odgovore gdje se u svijetu pod formom ravnopravnosti zagovara odvojenost po polu i gdje se obrazovni sistem temelji na mržnji prema ženama, a da to nije fundamentalizam ili diktatura.
Ono što znam je da se u Crnoj Gori o uzrocima nasilja nad ženama, uzrocima nastanka “našeg mentaliteta” ne bave institucije – one se bave agendama i izvještajima, one se ponekad (rijetko) bave posljedicama, ali nikad uzrocima. “Naš mentalitet” i “naša svijest” koriste se kao argument za neznanje i nečinjenje. Mentalitet je izgovor za zloupotrebu ljudskih prava zato što se kroz institucije sistema (naročito obrazovne) djeluje potpuno suprotno politikama ljudskih prava, kao i u ovom slučaju. Smatraju da je edukacija o rodnoj ravnopravnosti vrijedna jednog popodneva, da se tiče seoskih žena i informatičke tehnologije, eventualno porodičnog nasilja, a ne potpune promjene vaspitno-obrazovne paradigme u kojoj je ista vrijednost ljudskih bića i jednaki uslovi za sve aksiom ispod kojeg se ne može ići. Koji se mora učiti i praktikovati naročito u društvima koja su utemeljena na ratničkom patrijarhatu, u državi čija vlast na tom patrijarhatu temelji svoju moć. I to je zatvoren krug zla. Oni koji lagodno primaju plate u obrazovanju biće javno uznemireni posljedicom (nasiljem nad različitim) a da uopšte neće dovesti u pitanje vlastitu odgovornost, oni su “samo slušali i željeli dobro”, niti povezati “«slučaj u školi u Baru” sa budućim nasiljem.
Da razjasnim, evo pitanja – u kojoj boji su radni mantili obrazovnog osoblja? I zašto? Šta se dešava kada se nekoj djevojčici neodoljivo sviđa “teget”, a dječaku “bordo” (možda su njihovi roditelji rušili polne stereotipe u njihovom ranom djetinjstvu vjerujući da to njihovu djecu čini plemenitijim ljudima u budućnosti), da li im se udovoljava? Ko garantuje (Ministarstvo prosvjete?) da dječak neće biti “ženski petko”, a djevojčica “muškarača” zbog preferiranja boje i kako će im to biti objašnjeno osim “utjerivanjem” (zastrašivanjem,etiketiranjem, ucjenjivanjem,) stereotipa!
Apelujem na gore prozvane da konačno rade svoj posao i utiču na to da prestane diskriminacija na osnovu pola u navedenom slučaju, a i u svim ostalim, kao i da pokrenu zakonske mogućnosti. Ne treba zaboraviti da je u pitanju masovno kršenje dječijih prava. Konačno, kada djeci obučete uniforme različitih boja, a boje su utemeljene na polnoj različitosti (bazičnom identitetu), utvrdili ste sve ono što je suprotno politici rodne ravnopravnosti, dali zeleno svjetlo svakom nasilju prema onima koji nisu vaše “boje”.
Bonus video:
