Mnogi ljudi (a bogme i narodi) kao da imaju „pretplatu“ na neki sasvim određeni peh, a jedna studentkinja na krađu računara. Kada je stigla na fakultet u Americi, saznala je da ima pravo na Apple o njihovom trošku. To se, naravno, odnosilo samo na studente sa stipendijama, čiji roditelji nisu mogli da plate golemu školarinu i sve ostale troškove boravka. (I već ovdje ne možemo a da ne pomislimo na naš „peh“ da sposobnima i uspješnima nikad ne pružamo priliku da budu još bolji. Sposobnog i talentovanog studenta teško da iko podržava, izuzev ako se pod talentom ne računa da stipendiju dobija onaj „ko prvi ustrči do Mauzoleja na Lovćenu“, ili „ko na UDG-ju nađe nezadovoljnog studenta“. U isto vrijeme, preko veze vam se može povjeriti i operacija na otvorenom srcu voljene države.)
Jedne večeri, međutim, neoprezna i bogata „cimerka“ naše junakinje je zaboravila da zaključa vrata njihove sobe u zgradi kampusa i ujutro nije bilo računara. Bogata djevojka je morala da za novi potroši svoju ušteđevinu, jer su roditelji odbili da „plate njenu grešku“. Majka druge djevojke nije imala kome šta da odbija i kupila je novi, nešto jeftiniji Apple, bez kojeg je bilo nemoguće studirati na fakultetu za medije. (I ovdje je opet teško ne prisjetiti se našeg „peha“ da nikada jasno, imenom, prezimenom i funkcijom, ne označimo ko je zbog nekog propusta odgovoran, pa makar to bio i naš najrođeniji. Kod nas sve loše ekonomske odluke možete donositi mirne duše. Kec iz rukava uvijek može biti još neki krizni porez - nikad to ne može biti smjena sa funkcije, nikad udarac po džepu onoga ko je odgovoran za promašaj.)
Nastavak priče se događa narednog ljeta u Budvi. U djevojčinu porodičnu kuću su upali provalnici i pokrali svu tehniku koja im se našla na putu. „Pošteni“ lopovi su, međutim, uredno ostavili sva dokumenta, da se vlasnici ne muče vadeći nova. (Cinici u traženju „pehova“ bi rekli da su možda vjerovali da tako olakšavaju glasanje na narednim izborima.)
Nije bilo druge, kupljen je novi računar. Kad je napregnuti porodični budžet počeo da se vraća u kolotečinu, iz Albanije je stigao mejl sa lijepom molbom da vlasnica računara pošalje lozinku kako bi novi vlasnik mogao da nasnimi svoje programe. Policija nije mogla pomoći, iako je imala sve podatke. Nije, naime, bilo dogovora sa Albanijom, a „tamo se čudo čini“, reče jedan od njih. Kupac, inače profesor univerziteta, smatrao je potpuno prirodnim da kupuje ukradeno i da od bivše vlasnice zahtijeva lozinku u zamjenu za privatne podatke. Tek nakon ozbiljnih prijetnji da će sve biti objelodanjeno na mreži, profesor je pristao da vlasnica od njega otkupi sopstveni računar. „Bilateralni susret“ je ipak protekao u prijateljskoj atmosferi. (Sada se fenomen „peha“ proširuje i na ostale balkanske države, odavno navikle da legalizuju prijeke puteve kojima se stizalo do bogatstva. Tu je i „peh“ solidarnog manjka saradnje u borbi protiv kriminala, na koju pristajemo tek kad nas „pritisnu“ iz Jevrope.)
Otkupljenom računaru se odmah u porodici našao novi korisnik, i sve je lijepo funkcionisalo do prošle sedmice. Tada su ispred zgrade fakulteta ulični lopovi napali djevojku i oteli joj torbu u kojoj je bio i nasušni računar. Inače, takvi slučajevi su na američkim fakultetima postali mnogo češći od početka krize. Djevojka se sa otmičarem grčevito borila, a policajci su joj potom rekli da je upravo to bio veliki rizik i da je uvijek najbolje odmah prepustiti ono što otimaju. (Slušajući djevojčinu priču, teško se bilo oteti utisku da policajci nekim čudom znaju naše prilike. Mi naime, uvijek dobrovoljno prepuštamo sve i tako ne rizikujemo povrede.)
Naravno, od sreće što je glava na ramenu i što nema povreda, na finansijski gubitak niko u porodici nije ni pomislio. U međuvremenu, potragu za otmičarima su pokrenule dvije policije, gradska i univerzitetska, a uključila se i štampa. Računar je imao ugrađeno praćenje, odmah je „zapjevao“, pa su ga lopovi smjesta ugasili, možda i bacili. Ogroman rad uložen u istraživanja i ispite bio je izgubljen i djevojka je morala tražiti pomjeranje rokova, kako bi sa mreže pokupila poslata dokumenta i koliko-toliko sklopila rasute radove. Ogorčena, rekla je fakultetskim vlastima da „stiže iz zemlje u kojoj je preživjela i Miloševića i NATO bombardovanje, pa joj niko na ulici nije otimao stvari“. (Efektno, nema šta, ali bi se ipak moralo procijeniti da li je djevojka pomalo bezočno zaobilazila istinu ili je još uvijek bila pod stresom. Jer, i ovdje se na ulici dobrano otima i pljačkaju poslovnice, a otimaju vam „legalno“ i po euro-dva za sve i svašta. Zato nije čudan komentar građanina nakon jedne skorašnje pljačke banke: „Nisam nešto zlonamjeran, ali još T-mobile da opljačkaju pa da mi srce bude na mjestu“.)
Epilog priče nas opet vraća ulaganjima u znanje i istraživanje. Naime, kada su fakultetske vlasti vidjele policijsku zabilješku, a uz to uspjeh i rezultate studentkinje, odmah su joj odobrile kupovinu novog računara o njihovom trošku. Uz to, zbog pretrpljenog straha ima pravo da zatraži pratnju ukoliko se ne osjeća bezbjednom. (Naš naredni „peh“ je i to što su mnogi, slušajući ovu priču, rekli da ne bi bilo loše da skoknu do Amerike da ih opljačkaju. Smijeh je ponekad jedini lijek, još samo da naslov bude „mantra“ i protiv pljački i protiv svih naših „pehova“.)
Bonus video:
