Manje je važno naučno-istorijsko sporenje da li je na teritoriji današnje Srbije rođeno 16 ili 17 rimskih careva. Nesporna je istorijska činjenica da je u Naisu (sadašnji Niš) rođen Flavius Valerius Constantinus Magnus, ili, naški rečeno, Konstantin Prvi Veliki. Danas cjelokupno hrišćanstvo planete zna da je on, Milanskim ediktom (aktom o toleranciji) prije 17 vijekova, odobrio hrišćanstvo kao državnu religiju. Neko će reći da je to uradio radi njegove lične vladavine, ali, i to je upitno zbog njegove druge dvije velike odluke. Prva je o razdvajanju vojne i civilne vlasti što se može smatrati epohalnom odlukom i, ona druga, da ukine pretorijansku gardu, čega se, nažalost, ne odriču ni mnogi današnji vladari. Neki sa ovih prostora i danas imaju još žešće pretorijance, iako se tako ne zovu.
Kakve veze imaju Milanski edikt i geopolitika, ako se zna da hrišćanstvo čitave planete ove godine obilježava 17 vijekova svoga državog priznanja? Kada će, ako ne sada, biti prilika da rimokatolici i pravoslavci zajedno i iskreno obilježe ovaj veliki jubilej? Pogledajmo to, ali iz drugih uglova.
Konstantin Prvi Veliki je rođen na teritoriji današnje Srbije, pa je očekivano da će državna vlast Srbije i crkvena vlast SPC biti oni koji će cjelokupno hrišćanstvo svijeta iskreno pozvati na slogu. Ima li šta logičnije nego da prva pozivnica za svečanost bude upućena Vatikanu, rimskom papi, kojeg svi rimokatolici Svetim Ocem nazivaju. Zvaničnici SPC saopštiše da za pozivnicu „još nije vrijeme“. Nameće se logično pitanje: „Kada će biti vrijeme, ako ovo sadašnje nije?“. Na to logično pitanje politička stvarnost je dala nelogičan odgovor – domaćin prve svečanosti, održane u Nišu, kojoj su prisustvovali državni vrh Srbije i velikodostojnici SPC, bila je ambasada Ruske Federacije u Srbiji. Naravno, uz učešće hora Sretenjskog manastira iz Moskve. Samo nekim čudom nije bio prisutan i gospodin Šojgu. Kurtoaznom pozivu za svečanost kurtoazno su se odazvali predstavnici ostalih vjerskih zajednica iz Srbije. Ima li tu geopolitike? Itekako. Da bi rimski papa bio pozvan u Srbiju treba da dođe blagoslov od strane Ruske crkve. U to sam ubijeđen. Milanski edikt je planetarni hrišćanski događaj, a Srbi i Rusi, zajedno sa svojim crkvenim velikodostojnicima, svojim postupcima, hoće da pokažu „ko je ko“ i „kome koje mjesto pripada“. A i jednim i drugim su puna usta poruka „Mir božji, Hristos se rodi, vaistinu se rodi.“ Pravoslavni militanti će imati svoje razloge za likovanje. Ne samo da likuju, nego javno i prijete političkim i vjerskim neistomišljenicima.
Politika Srbije je danas na prekretnici. Jedne političke snage, koje žele u Evropu, jasno su se profilisale. Druge političke snage imaju vrlo glasnu priču o evropskim integracijama a, zajedno sa SPC, sve čine da ostanu u naručju „majke Rusije“. Sada je i manje upućenim u politiku sasvim jasno da je ovim političkim snagama mentor u Podgorici. Treće političke snage nikada nijesu skrivale da „slavjanska krhka čednost“ i savez sa „braćom Rusima“ nemaju alternativu. Da politički lavirint bude još zamršeniji, vladajuća koalicija je sastavljena upravo od ove tri političke strukture.
I aktuelna opozicija u Srbiji je profilisana na istim političkim opredjeljenjima kao i vlast. Tako je i struktuirana. Jedan moj prijatelj iz Beograda (univezitetski profesor sa visokom estetikom i pristojnošću), koji je dobar poznavalac društvene i političke situacije u regionu, kaže da se politička situacija u Srbiji najbolje može objasniti kroz tipičnu srpsku metaforu koja glasi: „J... ga!“. Kako on kaže, Srbi, pored politike, za koju nemaju valjano objašnjenje, tom metaforom objašnjavaju čak i teoriju relativiteta. Ja mu objasnih da se u Crnoj Gori sve to objašnjava metaforom koja glasi: „Eto tako!“ Ništa nijesi rekao, a sve si rekao, posebno o politici, mafijama i službama. Iznio sam lični stav da metafora kod Srba pokazuje kakvo-takvo nemirenje sa postojećom situacijom, dok metafora kod Crnogoraca ukazuje na visok stepen društvene utrnutosti. No, šalu na stranu, ovo sluti na veoma ozbiljnu stvar. Solidnu crnogorsku privredu iz devedesetih jedna politička grupacija je pretvorila u pustoš. Bili su bučni zagovornici neoliberalnog kapitalizma i korporativnog biznisa. Isticali su da država nije dobar domaćin u preduzećima i da istu treba brzo privatizovati. Kada su se ti koncepti pokazali planetarno promašenim i kao inkubatori organizovanog kriminala, korupcije i neoliberalne fašizacije, ti isti politički klanovi drže demagoške propovijedi i pridike na koji način zemlju treba izvlačiti iz ekonomske krize. Sada piromani u svojim rukama drže crijeva za gašenje požara. Apsulutnu vlast i moć imaju, ali slobodu nemaju. Štite ih njihovi pretorijanci. “Eto tako!”
Današnja politička situacija na Zapadnom Balkanu, a posebno u Srbiji, po ko zna koji put kroz istoriju, ukazuje da se ovaj prostor nalazi na geopolitičkoj raskrsnici. Rat bez rata? Istok ili Zapad? Posjeta premijera Hrvatske Srbiji je događaj koji treba da raduje svakog normalnog čovjeka, a posebno mirotvorca. Umjesto zadovoljstva i pohvale, u nekim visokim političkim krugovima se ne kriju ljutnja i otrovne strijele. Lična pakost, nacionalna netrpeljivost ili je odrađivanje geopolitičkih zadataka? Ili je možda sve to zajedno?
Kada god se Srbija, kroz istoriju, našla u ovakvoj političkoj i geopolitičkoj situaciji, kao po pravilu, desio se akt „crne ruke“. Ne isključujem da bi se to moglo ponoviti. Ali, narasla politička i građanska svijest da Srbi i Srbija više neće ratovati, najbolja su garancija da će se Srbija konačno smjestiti u prostor gdje geografski i civilizacijski pripada - u Evropu. Uz iskreno prijateljstvo sa Albancima i Hrvatima, Srbija će postati jedna od najperspektivnijih evropskih država, a prostor rođenja tvorca Milanskog edikta, Flaviusa Valeriusa Constantinusa Magnusa, će biti kulturološko, turističko i religijsko blago, te pomiriteljsko sastajalište svih putnika namjernika. Sa pozivom ili bez njega. Bez prijateljstva sa Albancima i Hrvatima, Srbi i Srbija će postati geopolitička žrtva, koja bi čitav region mogla povući u ambis. Veoma je važno da Hrvati i Albanci budu svjesni istorijske istine da je neprijateljstvo sa Srbima velika nesreća, ali je zato prijateljstvo sa Srbima velika sreća. Krajnje je vrijeme da briselska i vašingtonska birokratija shvati da je Srbija raspolućena između ruske mitomanije i crnogorske mafije koja ordinira u Srbiji. To će olakšati da svi zajedno postanemo otporniji na lobiranje, kao na najopasniju političu korupciju. Koja je, najčešće, u službi geopolitike. „Eto tako!“
Bonus video:
