Bilo je to davne 2016, negdje u duboku jesen, kada je na čelo TV Kuće svih nas izabrana Snježana. Lovac je ostavio u sred šume obmanuvši kraljicu. Ostavio je da sama vidi što će i kako će. Usput je postalo jasno da Snježana ima neke kapacitete uz one radne i da bi se moglo dogoditi da se možda medijska slika otme iz zagrljaja vlasti u ovom tamnom vilajetu u kojem se na svakim izborima glasa isto a opozicija ima uvjek najavu pobjede vlasti kada počne pred zatvaranje biračkih mjesta da pominje da su izbori pokradeni. Ogledalce ogledalce moje...
Izbori su pokazali da odobravanje propadanja, raspipanja u bescjenje, većinom izašlih birača ubrzo mora da rezultira daljim jačanjem represije i obijesti, skidanjem Snježane sa trona makar i u kući u kojoj je sedam Patuljaka zdušno na početku podržavalo njen rad. Više se ne sjećam kako se koji zvao, ali mislim da nijedan od njih nije bio tako nevjerovatno agresivan i siledžijski nastrojen poput mladog junoše DPS-a, koji po podgoričkim kuloarima slavi sopstveno nasilje i dokončavajući espreso fascinira nesposobne novinarke sa kojima sklapa neke sumnjive dilove jer je verovatno da će o uređivačkoj politici ipak odlučivati neko kroz njega.
Nije neobično u ovoj zemlji da se otvoreno i naočigled svih sprovode nasilje i siledžijski vuku potezi, od Skupštine u kojoj većina legalizuje nasilništvo do Savjeta u kojem se može kako se kome navida van očiju javnosti odlučivati i pljuvati kako bi se izgubljena tapija moći vratila u lance ovdašnje vlasti. Samit na vrhu RTCG pokazao je samo jedno - nasilje se neće zaustaviti jer nema ko da ga zaustavi. Vlast neće Javni servis tek tako lako dati, sem da se sam od sebe ne uruši.
Čuvaju ga oni koji imaju ili otkrivaju lični interes u ovom ruglu od vremena. Jedno je sigurno bilo bi mnogo važnije naći način pa ga ne plaćati jer ne želim da me predstavljaju ljudi koji sjede u Savjetu i koji naočigled svih pokazuju koliko arogantni, hladni, pokvareni, ćuteći i klimajući mogu biti i koji lične interese svojih gospodara suprotstavljaju javnom interesu. Čemu služi Savjet? Da se legalizuju siledžijski postupci, da se demokratska forma odlučivanja isprazni svoje suštine i napuni režimskim potezima partijskih i ličnih nadmoćnih ciljeva i ostavi samo ljuštura koja privlači naivne i neznavene u ambijentu koji je dušu dao za diktaturu i klimanje glavom.
Sada već ne više ni službenicima Evropske unije, na koje se nisam pozivala niti na njih računala još od Srebrenice. Pa naočigled čitavog svijeta ubijani su civili, zašto se sada očekuje promjena da se palicom demokratije i zakona ovdje zavede red. Akcija ratom protiv nečega ili nekoega rezultira samo ratom. To je već viđeno. Borba ili objava rata kriminalu, obračun sa... ukazuju na policijsko-vojni ratoborni pristup koji samo militarizuje našu svijest i pretvara nas u fizičke ili simboličke ubice. U kontinuitetu vojnici i vojnikinje, budni nad vođom... u službi naciona.
Kritičarima državne birokratije, nesposobnih neradnika, neznalica, arogantnih, kriminalnih intereždžija i uplašenih do bola za vlastitu sigurnost i položaj, svakodnevno se oduzima pravo na vazduh, rad, dostojanstvo, prostor, javnost, javno i tajno atakuje na njih svim oružjima. Nakon Snježane, sila pokreće novi talas protiv aktivne u kontinuitetu otpora, pobune, i vladajuće oligarhije i njene metodologije, Vanje Ćalović.
Opet je meta o kojoj odlučuju patuljci. Dok izađe ovaj tekst Vanja će vjerovatno biti smjenjena, ali to nije vijest, kao ni ona da je Društvo propalih socijalista glasalo, uz pomoć koalicionih „partnera“ kojima odgovornost nije jača strana. Vijest je da se proces ne zaustavlja jer ga nema ko zaustaviti. Nema ni alternative.
Posljedice ovog tipa mogle bi da budu važne u demokratski razvijenim društvima u našem je izlišno i pominjati takvo što sem ako hoćete da držite čas iz demokratske pismenosti u zemlji koja već godinama samo tone u patrijarhalni i totalitarni mulj i kriminalni obruč. Kada prvi čovjek države podvikne europskim komesarima da mi i ne moramo da budemo civilizovan svijet neće se desiti ništa što već nismo vidjeli. Nema zaustavljanja, iako tamni vilajet nije osvijetljen.
Uprkos svim junošama, uprkos svim političkim japijevcima, štrafovima u strukturi sistema, političkom nasilju jednog trena biće dovoljno da se klika razbije. Biće dovoljan dašak svježeg vazduha, jer on reflektuje dubinu smrada kloake u kojoj životarimo. Više se toga krije iza tog podvikivanja i podrigivanja. Pastva biračka i službenici javne uprave moraju znati što im je činiti jer su dobili partituru. Sada će iza svakog čoška mišovi i miševi sricati prazne glave „euroskepticizam“ kao odbranu „dostojanstva“ državi. Jer su dobili mig.
Da se vratim svojoj želji da ne plaćam Javni servis. Koje bi imala razloge da ga plaćam ako on radi protiv mojih interesa. Taman sam mogla da dok prolazim pored prijemnika čujem nešto o šezdesetosmaškim prevratima u mišljenju ili obrazovne emisije ili čak svjedočenja žena iz proteklog rata, a i da vidim da u jeku izbora može da se živi mimo političara jer im je oduzet udarni teremin kojim su gađali u naš život.
Sada nas opet čekaju popovi, političari vladajuće partije i njenih sitnih šićardžija koji arče državu stavljajući je u sopstveni džep. Bilo je sramno nakon onakvog glasanja u Savjetu. Brbala sam ljude po glavi koji tamo sjede pokušavajući da shvatim čime se rukovode, zašto glasaju ili ćutke sjede gledajući ispred sebe. Ko zna koje nam se želje mogu izgubiti a kako bi bilo kada bi nam se ispunile. Nisam moralistkinja i znam da ljudi svoje lične ambicije treba da ostvarujuju, međutim nije ovo kontekst iz kojeg bi ta lična ambicija dala kvalitet. Ovo je poligon otimanja i uzimanja na neviđeno. Ili možda ipak viđeno!!!
Postaćeš ambasador u nekoj dalekoj zanimljivoj zemlji, dobićeš nacionalnu penziju, progutaćeš vlastiti integritet i legitimitet kako bi bio i ostao počasni predsjednik imao dobru penziju jer sebe ne vidiš na birou rada među očajnim akademcima i radnicima koje niko neće da uposli da li zbog godina ili zbog jezika. Sramota da se bivši predsjednik nađe na birou rada!!! Od kad to sem kod nas? Bila sam više puta na listi za nezaposlene. I opet ću. Tako stvari stoje. I to se preživi i djeluje blagorodno po ljudski potencijal. Zašto bih plaćala javni servis koji nikada, ali nikada ni za ove ili one smjene nije bio u službi građanki/na. Meni ni ovo na šta se drugi hvale nije dovoljno.
Taj tako veliki i glomazni aparat sada se već čini kao stara robotska šklopocija koja tako golema nema šansu da pretekne i sve više usporava, zamorena od kontinuiteta sa devedesetim. I stalnog uzurpiranja naše duše i mozga koju uredništvo mora svakodnevno da riba ne bi li nas što više glasalo raku.
Izgubila sam Snježanu ili se ona sama zaigrala u zamršenim hodnicima i koncima javnoservisnih radnih prijateljskih ili političkih kamarila. A možda ipak da ga ostavimo da ga sruši gramzivost SD-a, jer kada krenu ti skakavci na juriš na pozicije moći teško da će ostati kamen a kamoli što drugo. Možda neki dugmić. Možda nas oslobode javnog pljuvanja sa našim parama. Uvijek ima nekih patuljaka. Uvijek ima i Snježana. Ali i kritičara uprkos patuljcima, koji poput svjetionika obasjavaju tamu i pokazuju u kom pravcu treba ići prema izlazu.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
