Orao

Iako pjesma ultimativno insistira da je “crmnički oraj svaki”, ovaj je definitivno – poljski. A priča o zlosrećnom orlu je dostojna filma. Sam slučaj, onaj slavni “komedijant” ovdje se ukazuje sa jakim “crnim” predznakom. No, Crna Gora i jeste, u mnogo čemu, zemlja – crnog humora. I nerijetko – pukog crnila, bez humora. Jedan crni orao je, svojom sudbinom, potvrdio sve rečeno. Plativši tu spoznaju glavom, no, te spoznaje su – najdragocjenije...

Ova storija ima dva zanimljiva sloja, mimo osnovne narativne bizarnosti. Jer, ideja da rijetki orao iz Poljske završi kao žrtva primitivizma i neznanja, daleko na jugu, u malenoj Crnoj Gori i više je nego bizarna. Od ovoga bi luđe bilo jedino da su ga prodali u roblje, i to kao kokošku…

Jedan sloj je u nekoj vrsti obijesti, jednog socijalnog atavizma. Kako drugačije objasniti potrebu da se ubijaju životinje? Od kojih nikome ne prijeti opasnost, niti će se ijedan gladni nahraniti. Crnogorski začin toj, ionako suludoj priči, jeste činjenica da je jedan od ključnih aktera čovjek koji svoj hljeb zarađuje kao djelatnik, rukovodilac nacionalnog parka. Dakle, institucije kreirane da se prirodni rezervati sačuvaju za potomstvo. Sa rijetkim biljem, rastinjem, pa i pticama. E, taj dodatak je tipično naš. On glupost podiže na kvadrat, pa još jednom… Kao da se otkrije, ne daj bože, da lanac prostitucije vodi nacionalni sekretar za borbu protiv trafikinga i prostitucije.

Drugi znakovit momenat je, nazovimo to – tehnološka intriga. Čovjek je ugledao predmet koji ga je začudio malo manje nego onaj megalit najstarijeg čovjekovog pretka kod Kjubrika. Uključujući i sličnu reakciju, samo prilagođenu novom vremenu – pravo u policiju, a i đe bi drugo pošten Crnogorac… On je vidio nekakvu spravicu, stvar njemu nepoznatu, i pomislio da je riječ o špijunaži.

Zanimljivo bi bilo razmisliti, dokučiti na kakvu špijunažu je čovjek mogao pomisliti? Rusa odavno nema. CIA je sad sa nama, ko je onda? E, sad, u Crnoj Gori stvari su jednostavne: ako je akter ove priče (tipični) Srbin, sigurno je pomislio na – albansku špijunažu, dok u slučaju da je (tipični) Crnogorac – takođe nije išao dalje od komšiluka: Srbija, ko bi drugi. Gotovo da boli koliko su Crnogorci (svih nacionalnih opredjeljenja) predvidivi. I tu, u zoni predvidivosti, najbolje se osjećaju. Opet – u neko staro vrijeme čak se i ovdje mislilo globalno (Rusi ili Amerikanci), dok je današnji stanovnik ovih prostora, u svojoj ekstazi lokalnosti, kao rubom kosmosa ograničen pukim komšilukom. Poljska ptica je i daleka, naknadna žrtva hladnoratovske svijesti – to je jedino racionalno objašnjenje za ovaj “špijunski” background. Za film, definitivno. Ali da ga radi Šijan. Sa akterima koji urlaju u toki-voki Orao zove sokola…

Dovraga, da li je još uvijek obavezna lektira - „Orlovi rano lete“?

Negdje sam čuo da je mnogi nesrećni Čeh ili Poljak stradao u Prvom svjetskom ratu u Crnoj Gori na jezivo tužan način – budući da nisu htjeli da ubijaju slovensku braću, samosvjesni soldati iz austrougarske vojske htjeli su se predati Crnogorcima, pa su, sa podignutim rukama i pjevajući “Hej Sloveni”, pjesmu koja je i nastala kao himna sveslovenskog pokreta, krenuli prema crnogorskim položajima. Ali, njihova plemenita namjera bila je samo ekspresni put do groba. Bilo što Crnogorci nisu baš slušali pjesmu, bilo što je pogled na uniformu zamagljivao svijest – mnogi su časni Poljaci i Česi tako ostavili svoje (slovenofilske) kosti po “junačkoj i slobodnoj” Crnoj Gori.

I ovaj orao – možda je i on htio da se skloni u zemlju slovenske braće? – okončao je na sličan način.

Crni orao je izuzetno rijetka vrsta, mada, u principu – sve je manje orlova, a sve više miševa. Opet, danas, u Evropi, orlova gotovo da više ima na zastavama i grbovima nego po evropskim gorama. Od Njemačke i Austrije do Rusije, od Poljske do Crne Gore, od Srbije do Albanije. Uključujući, u novije vrijeme, i neke afričke zemlje, poput Egipta, Nigerije, Zambije.

Taj heraldički momenat je mogao pokrenuti i još žešću medijsku reakciju. Mora da krivac nije simpatizer neke opozicione stranke, inače, vjerujem da bi se začulo nešto i od Rankovih poetskih medaljona. Osvanuo bi naslov, znate već gdje, da je ovo – pucanj u zastavu, u simbole, identitet, cijelu Crnu Goru, naravno...

Nesrećnoga Letećeg Poljaka treba staviti na zastavu, ne samo kao (uzaludno) izvinjenje. (Uostalom, po akademiku Rotkoviću, sa tih strana su i došli preci Crnogoraca.) Možda bi baš on bio savršen simbol crnogorske gluposti, divljačne i beskrajne. Savršen simbol ovdašnjeg neobrazovanja, straha od komunikacije, od svega novoga.

Ali, odakle je zlosrećni orao mogao znati da je umjesto prema orlovskim planinama, krenuo na let iznad kukavičjeg gnijezda...