„Osnovni problem sa svjetom je u tome što su budale previše samouvjerene, a pametni stalno u dilemi“. (Bertrand Russell)
Fašizam ima više lica. Ovaj radikalni pokret u Crnoj Gori koristi nacionalnu i vjersku pozadinu, pri tom pokušavajući da se predstavi kao njihov autentični reprezent. On se prepoznaje po svojoj svojoj silovitoj retorici u kojoj svaka kritika na njihov rad ima reakcionistički komentar: „Oni mrze...“
Njega dominantno određuje iracionalna mržnja prema državi u kojoj se živi, kao i otvorena negacija dominantnog nacionalnog osjećanja. Njegov politički reprezent u Crnoj Gori, koristeći aktuelnu ekonomsku situaciju, insistira na društvenom sukobu u kome se isključivo tranzicioni profiteri označavaju kao nosioci crnogorske suverenosti, dok će on obaviti regenerisanje postojećeg „režimskog nacionalizma“ i sprovesti korijenito državno preuređenje.
Naravno, sve najavljeno nema jasnu programsku politiku jer je i ona sama oscilirala od zakletog antievropejstva do pozivanja EU da se direktno miješa u naša izborna dešavanja.
Svakako, ovaj MNE ekstremni oblik konzervatizma zapravo je revers aktuelne neoliberalne vlasti. U ovoj igri političkog antagonizma društvene pozicije njenih aktera su unaprijed određene.
Neoliberalna vladajuća politička snaga konstantno sužava socijalna prava građanstva, urušava zdravstveni i obrazovni sistem, frenetizuje poboljšanje investicione klime, ne primjenjuje radno zakonodavstvo i selektuje inicijative sindikalnih organizacija, potiskuje stečena prava i onemogućava život od svog rada i pravo na stanovanje, javna okupljanja povodom ekonomske situacije relativizuje i osporavane ekonomske mjere predstavlja kao neminovne i bezalternativne.
Ova i ovakva ideologija, zbog retorike vlasti i sličnosti u nekim socijalnim aspektima, uspješno se poistovjećuje sa ljevicom. Zbog ovakve namjenske konfuzije i ciljnog nepostojanja jasne socio-ekonomske koncepcije dešava nam se da pored sindikalnog protesta, besomučnih inicijativa civilnog sektora, medijskih navoda i ponekog konstruktivnog opozicionog zahtjeva, imamo i svojevrsni politički teror stranke koja otvoreno poziva dio stanovništva Crne Gore da se ne integriše u postojeći ustavni poredak.
Da li oni ovo rade u interesu aktuelne vlasti?
Odgovor na ovo pitanje je značajan! Sa ovim problemom se možda po prvi put sučeljavamo iz ove perspektive i pri tom procjenjujemo naš dosadašnji osvrt na ovaj enigmetičan odnos. Koji su efekti njihovog sukoba? Polarizacija društva i nemogućnost demokratske smjene vlasti.
Kakva je priroda njihovog odnosa? Nikada nije primjereno sankcionisano reakciono i antidržavno ponašanje. Koje su dominatne promjene na političkoj sceni? Presipanje opozicionih glasova i nemogućnost stvaranja širokog opozicionog fronta zbog nacionalne ostrašćenosti.
Ko ima najviše poslovnih kontakata sa vlašću? Oni koji brane nacionalne interese i koji su imali milionske poslove sa KAP-om, oni čije supruge rade u ANB-u i oni koji figuriraju u prodaji automobila na veliko i poslovanju elektroprivrede. Kako nakon ovoga možemo govoriti o nekoj kulturnoj politici?
Ne možemo, jer po postojećoj matrici ovaj politički sistem ima antipodnu regulaciju – kada jedna strana počne da gubi politički legitimitet dovoljno je da izazove napad one druge.
Ostatak političke alternative ostaje zarobljen između većine koja glasa u strahu da ne izgubi državu i reakcione manjine koja prijeti, vrijeđa i, uvjerili smo se ovih dana, upotrebljava laž ako je to potrebno. Treba li konačno da neko ovo konstatuje?
Svakako je ovđe interesantna nevidljiva impregniranost civilnog sektora sa ovim problemom. Njihovi aktivisti za poštovanje ljudskih prava i promovisanje evroatlantskih integracija nikako da ovaj fenomen detektuju tokom svog rada. Valjda prepoznaju govor mržnje i nacionalnu netrpeljivost?
Uočavaju li nelegalno ponašanje određenih političkih subjekata? Sugerišu li nadležnim instancama da preuzmu neophodne mjere? Šta piše u izvještajima koje dostavljaju svojim stranim donatorima? Smatraju li nepotrebnim sprovođenje projekta „Mapiranje desnog ekstremizma u Crnoj Gori“?
Umjesto odgovora na ova pitanja samo ću ukazati da su se ovih dana analitičari iz civilnog sektora više bavili navodnom neodgovornošću i nesposobnošću opozicije da formira vlast u Nikšiću. Ni riječi nije bilo o onima koji dogovoreno ne poštuju i pri tom neosnovano etiketiraju – zovu svojim/uvodnim imenom one koji to nisu.
Dok čekamo da naš pravni sistem bude na fonu poštenog života, nevrijeđajuće komunikacije i uspjeha po zaslugama (Iuris praecepta sunt haec: honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere), moramo da priznamo da pri izboru naših političkih predstavnika i dalje imamo dilemu. Zato i ne treba da čudi zašto vlast i ekstremni opozicionari imaju nesnosnu naslovnu samouvjerenost! Sapienti sat est!
Bonus video:
