Očigledno je da vlast namjerava da sama određuje šta treba da čujemo i koje priče treba da budu ispričane. To, svakako, nije samo crnogorska specifičnost, ali je demonstracija „pečatnosti“ autentično naša.
Ako bi po nečem pozitivnom Crna Gora baš i mogla biti „lider u regionu, onda je to jedan mali segment njenog obrazovnog sistema - izborni predmet medijska pismenost. Koliko god djeluje nevjerovatno iz apatične postizborne perspektive, ovaj je predmet uveden u crnogorski obrazovni sistem 2007, iste godine kada je UNESKO usvojio Parisku agendu informacione i medijske pismenosti. Obrazovni sistem se tada kretao ka decentralizaciji, a izborni predmet smo dobili zahvaljujući dalekovidoj podršci Kancelarije OSI u Podgorici, pedagoškoj službi koja ga je procjenjivala i Nacionalnom savjetu koji ga je odobrio. Danas ga pohađa dvostruko manje učenika nego nekad. Razlozi su tipični za naš obrazovni „pejzaž“, koji se u međuvremenu opet centralizovao.
Čak i u okviru relativno malog broja onih koji su birali medijsku pismenost, od početka se vidjelo da se nastava izrazito pozitivno odražava na vještine učenika. Naime, suština predmeta nisu sadržaji koje treba pamtiti, već vještine ispitivanja/dekonstrukcije, uz pomoć kojih se kasnije lakše stiču druga znanja. Idealan je za projekte, njime se umrežavaju različite discipline i aktiviraju već postojeća znanja. Učenici razmišljaju nelinearno, „zrakasto“, svojstveno iskustvu, a osnažuju se asocijativnost i poliperspektivizam. Medijska pismenost je potpuno usmjerena na kritičko mišljenje, zbog čega razvija zdrav skepticizam korisnika medija; podstiče ih da traže pouzdane informacije kako bi kasnije lakše upravljali rizicima. Gotovo čitavo završno tromjesečje je posvećeno etici u medijima, Kodeksu novinara, pitanjima javnog servisa… Ova „crnogorska priča“ je potom postala i predmet istraživanja nekih diplomaca i poslijediplomaca na različitim univerzitetima u regionu i u Evropi.
Nakon američkih predsjedničkih izbora 2016. i lansiranja fenomena „lažnih vijesti“ Evropska komisija je naglasila ključnu ulogu medijske pismenosti u osposobljavanju građana za kritičko mišljenje. „Lažne vijesti“ su smjesta osvojile i crnogorski medijski prostor, pokazujući se kao još teži problem zbog sveopšte krize povjerenja među našim građanima, zbog rasprostranjene političke trgovine i korupcije. Bitka za preuzimanje javnog servisa sada to nedvosmisleno i potvrđuje. Očigledno je da vlast namjerava da sama određuje šta treba da čujemo i koje priče treba da budu ispričane. To, svakako, nije samo crnogorska specifičnost, ali je demonstracija „pečatnosti“ autentično naša.
Preuzimanje javnog servisa se odvija u vremenu bezobzirnih platformi i njihovih algoritama koje su u stanju da usmjeravaju i najobičnije odluke ljudi; koji pamte sve naše klikove, čak i zastajanja pred određenim proizvodima u trgovinama, kupovinu lijekova ili traženje informacija o nekoj bolesti, putovanja i objave. Fejsbuk je pokazao moć da oblikuje rezultate izbora i političku volju građana i sada je više nego očita kriza demokratije. Nakon što je i crnogorski predsjednik dobio na dar Fejsbuk profil, pitanje je na šta je mislio kada je nakon pobjede na izborima izjavio da „Crna Gora ulazi u novu fazu demokratskog života”.
Ima dosta istraživanja koja potvrđuju da ljudi brzo usvajaju i šire lažne informacije koje su u skladu sa njihovim uvjerenjima. Uz moćnu tehnologiju (koja sama po sebi nije ni dobra ni loša), uz premalo nadzora i regulacije, u novom „ekosistemu“ alternativnih medija, mjerača klikova i pogleda, postaje savršeno jasno zbog čega se naše vrijeme zove erom post-istine. Upravo zbog toga se medijska pismenost vidi kao jedna od ključnih kompetencija za 21. vijek. U mnoštvu informacija je nemoguće „navigavati“ bez kritičkog razumijevanja prirode i efekata masovnih medija. Sve se češće govori i o digitalnom građanstvu i o građanskom angažmanu u digitalno doba. Naglašava se i koliko je važno razumijevanje statistika, grafikona i grafova, raznih skupova podataka, kao i korišćenje takozvanih geospacijalnih alata koji vizualizuju brojne podatke o nama i našem poslovanju. Sve to bi iziskivalo doradu i našeg izbornog predmeta (posebno iz ugla prirodnih nauka), kako je nekada davno i bilo zamišljeno.
Međutim, od prošle godine aktuelni ministar obrazovanja ne odgovara na obraćanje nastavnika koji predlažu da se proširi obuhvat medijskog opismenjavanja na sve crnogorske učenike. Možda ima preča posla, ali nije dobro ako odgovor zavisi od toga da li su oni koji pitaju/predlažu ministrova „braća“ po partijskim i drugim pripadnostima.
Istine radi treba reći da se nešto ipak događa, a i UNICEF je podržao niz akcija vezanih za bezbjednost djece na internetu. U saradnji sa agencijama za elektronske medije je započeta i regionalna kampanja „Birajmo što gledamo“. Tri spota, emitovana i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, zaista svjedoče o dobrim namjerama, ali i o snažnim stereotipima za kojima su posegli upravo oni koji nastoje podići svijest o medijskoj pismenosti. U odnosu na vrijeme kada su odrastali babe i djedovi današnjih mališana, ti spotovi imaju samo jednu novinu - mobilni telefon. U njima i dalje majke brinu o djevojčicama (koje brinu o izgledu), a očevi o dječacima (koji se igraju rata). Tako ova heteronormativna „bajka“ neočekivano otkriva okamenjenost društava u kojima su promjene teške ili čak nemoguće.
Za ovih gotovo trideset godina u Crnoj Gori je ipak bilo i rada i profesionalizma i dobrih rezultata. To se osobito jasno vidi iz ugla obrazovanja i današnje simulacije reforme. Ovaj sistem gotovo planski zatire nekadašnje reformske iskorake (na primjer i građansko vaspitanje), iako je jasno da supstancu svakog društva temeljno uništava jedino temeljno neznanje. Nakon toga će isključivo vlast odlučivati šta treba da čujemo i koje priče treba da budu ispričane.
Autorka je profesorica književnosti
Bonus video:
