U javnosti je relativno rašireno mišljenje da ulaskom u DPS-SDP vlast manjine u suštini preuzimaju ulogu "spasioca Đukanovićevog režima" i da time rizikuju da se sav gnijev eventualnog urušavanja takvog poretka prelije na njih. Naravno, nemam ambiciju da govorim u ime onoga kome to pripada. Mogu samo kao predsjednik Bošnjaka Crne Gore, odnosno Nacionalnog savjeta, koji je bio zamišljen kao najviše predstavničko tijelo jedne manjinske zajednice, a uz to i osoba koja nije član niti jedne partije, da iznesem svoje mišljenje koje nikog ne obavezuje.
Dakle, nijesam siguran "ko koga spasava”? Mislim da je riječ "spasavanje" prenategnuta i izvan objektivnog konteksta. Generalno gledajući ,opozicija u CG nikada manjine nije shvatala ozbiljno niti bilo čime pokazala da bi u odnosu prema njima bila bolja od vlasti. Ko hoće promjenu vlasti treba prvo da obezbijedi podršku manjina. To pokazuje primjer Srbije. Ovako, post festum tražiti od manjina da budu "žrtve" neostvarenih ideala nedorasle demokratije malo je diskutabilno. Pravo je pitanje, ako nije zakašnjelo, šta bi manjine trebalo da traže od vlasti? Tim prije, što je rast podrške manjinskim partijama posljedica veoma neuspješne manjinske politike DPS-SDP koalicije.
Možda izgleda paradoksalno što će ova koalicija "izgubljene glasove" manjina povratiti koalicijom sa manjinskim partijama? Ali su to političke računice koje su izvjesne, pa i logične. Drugo je pitanje šta bi mozda bilo pametno da manjiske partije traže. Tu postoje dva pristupa. Prvi, u kojem manjinska partija misli samo na sebe i gdje se pogađa oko mjesta u administraciji, gdje će ko, šta kome pripada i sl. Ta opcija bi pokazala da sve ostaje isto i da je bila obmana da su ljudi glasali za sebe, već za one koji su naumili da ostanu tamo gdje jesu. U ovoj varianti pregovarač gleda samo partijske resurse i traži samo ona mjesta za koje ima spremljene kadrove. Tu se traže mjesta koja trebaju vrhuški stranke, a ne mjesta sa kojih se može najbolje pomoći narodu. Koliko se iz šturih vijesti može naslutiti, ovo će biti dominatna opcija u pregovorima.
Druga je opcija, boriti se za narod. To bi u slučaju Bošnjačke stranke značilo: postaviti pitanje postignutih a ne realizovanih dogovora, preuzeti odgovornost traženjem resora preko kojih se može pomoći narodu (ministarstvo za prava manjina), centar za dijasporu i sl. Tražiti decentralizaciju koja podrazumijeva nove opštine (Petnjica, Gusinje), tražiti opšte izbore za nacionalne savjete. S obzirom da se u kampanji zagovaralo stanovište da su Bošnjaci i Muslimani jedan narod, što je i moj stav, to treba potvrditi i zalaganjem da se formira jedan savjet bošnjačko-muslimanskog naroda a ne dva, kao do sada. Uz to, treba saglasno obećanju povećati budžet Fonda za manjine na 0,25% godišnjeg budžeta.
Kada smo već kod Fonda za manjine koji u cjelosti kontroliše Bošnjačka stranka, indikativno je da je prva postizborna akcija policije bila upad u prostorije ove institucije, što se može smatrati i nekom vrstom prijeteće poruke. Pitanje ratnih zlocina i zakona o lustraciji je za manjine nije pitanje politike, već etike. Tu je još pitanje regionalnog razvoja (prekogranična regija Sandžak, sjever i sl). Lično bih se založio za rješenje da svako ulaganje u sjeverne opštine Crne Gore, u kojima su prihodi ispod državnog prosjeka, bude oslobođeno svih poreza u prve tri godine. Istovremeno, da svaki iseljenik sa tog područja koji ulaze u proizvodnju bude stimulisan i subvencioniran. Naravno, tu su još pitanja zastave i državnih simbola, upotrebe jezika, obrazovnog sistema u kojem je podgorička medresa još izvan njega (iako postoji nekakav sporazum sa vladom), pitanje gradnje Bošnjačkog centra u Podgorici. Riječju, čitav kompleks pitanja koja idu ka promjenama sistema i u susret savremenim standardima stoje pred manjinske stranke kao izazov za budućnost. Mislim da je manje važno sa kim će ta pitanja rješavati od onoga - kako ih rješavati? Ako bi se problemi postavili na cjelovit i principijelan način, onda bi manjinske stranke bile na višestrukom dobitku a ako se sve svede na personalna pitanja, proći će kao nekadašnja SDA.
Manjine, preuzimanjem odgovornosti za konstituisanje vlasti istovremeno ulaze u zonu potrebe da postanu garant njenog kvaliteta što je daleko više od prostog zbrajanja poslaničkih mjesta. Tačno je da se od manjina ne može tražiti da budu osnovica promjene vlasti. Da svaka promjena vlasti nije dobra najošitiji je primjer sadašnja vlast. Ljudi se boje neizvjesnosti koja je kreirana parlom "važno je da vi odete". Istovremeno, postoji opasnost da se sva nemoć i gnijev zbog eventualnog urušavanja režima svali na manjine kao najranjiviju grupu. To bi samo potvrdilo mišljenje da je za manjine jedino vlast bilo sigurno utočište. S druge, strane pretenciozno je od manjina tražiti da budu na čelu ili inicijatori procesa sveobuhvatnih preobražaja. Ne zaboravimo da manjine još nijesu zaliječile rane 90-ih i da se ovdje nikada ne zna šta se dešava iza "događanja naroda" . I da je demokratija jedini poredak koji im daje šansu za opstanak, te su prema tome oni za nju egzistencijalno vezani. Tu se manjine prirodno razlikuju od opozicije. Za opoziciju je bitna vlast, a za manjine kvalitet te vlasti. Ako hoće vlast, opozicija mora imati manjine na svojoj strani. I na kraju kako su se manjine pozicionirale u novoj vlasti? Iako se ne znaju detalji pregovora, već se može zaključiti da je platforma manjina bila - uzmi što možeš, narod će se snaći. Uostalom narodu je dovoljno što je izabrao "svoje", a nama je bitno da " naši" nađu adekvatna mjesta. Prvo, borićemo se da Bošnjaka bude što više u organima vlasti. I to tako što ćemo tražiti mjesta koja sada pokrivaju Bošnjaci, ali oni koji nijesu "naši". Tako ćemo zamjenom onih koji nijesu "naši" staviti do znanja svima da "njihov Bošnjak" nije i nas, i da smo mi izumjeli novi naciometar koji precizno može izmjeriti ko je "nas", a ko nije. Tako se desilo da prva kadrovska promjena uslijedi tako što je đak došao na mjesto učitelja (Suljo umjesto Rifata) i time je povećan procenat učešća Bošnjaka u vlasti za (100%-100%), odnosno za 0%. Ali nulu ne treba shvatiti bukvalno, zato što ona ima atest i povjerenje naroda zadobijenu na parlamentarnim izborima, gdje je sve unaprijed bilo dogovoreno, pa čak i to "da bi bilo mnogo da dva Bošnjaka budu u vrhu skupštine" (nije mnogo ako su dva iz SDP ili DPS), kao da se radi o vijeću naroda a ne o parlamentarcima koji su partijski a ne etnički učestvovali u političkoj utakmici.
Obrni, okreni, multietnička Crna Gora je na svoj oltar "žrtve" građanskog društva priložila samu sebe u novom i modifikovanom obličju. Očekivati je da će "multietničnost" biti očuvana tako što Rafet neće doci umjesto Suada, jer bi se to moglo protumačiti kao novi " velikobošnjački atak" na nesretnu i nezaštićenu muslimansku zajednicu koja bi da nema "Avdula" ostala "sirak tužni bez iđe ikoga". U "igrama bez granica", u kojoj su igrači sudbinom naroda dobili legitimitet i u kojoj dokoni intelektualci "koji nemaju hrabrosti da se izmjere i učestvuju u političkoj utakmici" vide ono što ne bi smjeli i znaju ono "što oni ne znaju", gubitnik je narod. Kako svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, to narod treba da kipti od sreće što "naši" uzeše vlast. Skeptici bi rekli - da to nešto valja, ne bi nikada pripalo nama, a optimisti - nemoj tako, bolje šaka vlasti, no vreća pameti. I da nije tačno da je bolje da bude što više "naših" u vlasti. Jer, nikada više nije "naših" u vlasti u istoriji Crne Gore, nego sada, a kako živimo to narod najbolje zna. Kad smo kod vreća, ako manjine pristanu da budu zakrpa na vreći, logično je da će na kraju neko počistiti pod sa njima.
Bonus video:
