Život se nekako skockao u posljednje vrijeme da se dnevno upoznaju obični, hrabri, jaki ljudi koji se svaki dan susreću sa surovostima života, ali se nose i bore bez zastoja, bez povijanja. Postaje se zahvalnim za takvu jedinstvenost životnog izazova... Među jednostavnim ljudima čiji životi sa trista eura vrijede mnogo više od bilo kojeg crnogorskog političara ili biz(m)ismena...
Ujutro šetnja do željezničke, kupovina karte... Uvijek vas blago uvedu u prednosti mjesečne karte, ali kako je organizacija negdje u Podgorici tada se nema vremena... Naći će se uskoro zbog uštede... U vozu dobri, radni, skoncentrisani ljudi, koji većma spavaju da uhvate još kojih desetak minuta. Čudno je koliko ljudi putuje između primorja i Podgorice, a ne djeluju da ne mogu ostati u Podgorici. Ali, to je bar lični izbor i svako nosi svoju pokoru, od studentata do zaposlenih, sa dostojanstvom mirnoće i topline, neočekivane za naše vozove.
Čemu je potreban uvod o vozovima... Pa, tek nakon iskustva iz posljednjih mjeseci ne dozvoljavam nikome da kaže da su vozovi prljavi i da se ne održavaju. Jeste, to je tačno, ali je to razumljivo imajući u vidu starost naših „parnih valjaka“ koje smo ponešto uređivali, pa vas ponekad zadesi ono što se zvalo pred neke izbore „intercity“ i to sa očišćenim prozorima i praznim odjeljcima gdje se opušci bacaju... Prosto bajkovito...
Ali, da se za naše vozove može i treba reći da su najprljaviji je potpuno neprecizno. Uđite na autobusku stanicu veličačkog nam glavnog grada, ili metropole tobožnjeg turizma... Svakom autobuskom kartom svaki potrošač plaća reket biz(m)ismenima, vlasnicima autobuskih stanica, a tom jednom euru su sadržana rugla svega lošeg u našem društvu. Nešto slično napirlitanim aerodromima...
Na šalterima rade pristojne gospođe, u nečemu što treba da liči na uniformu, ali se vidi koliko je gazda/domaćin štedio od onog eura reketa. Ponekad su namrštene jer iza njih obično stoje nekakvi muškadini, dokoni mamini sinovi i gazdini uvlakači, koji djeluju kao neznalice, a trude se da praktikuju moć pa je mobing očigledan čak i u onih dvadesetak sekundi koliko vam treba da kupite kartu...
Tu tek počinje ruglo... Sa žetonom, izgleda kao nešto sa početka prošlog stoljeća, morate proći pored jednog rmpalije, obično natrmurenog i tobožnje strogog, jer on ima zadatak, veoma važni od gazde dat u nasljedstvo, da broji prolaze i neinteligentno kontroliše da li je gospođa sa šaltera svakome naplatila reket od €1.
Čim se otvore vrata koja se, naravno, peru možda jednom dnevno, pa su u poznim popodnevnim ili večernjim satima prepuna otisaka prstiju, čisto da nam gazda iz nekakvog statusnog simbola sa zatamnjenim staklima dokaže kako je uspio u životu, tako što je svojim klijentima, potrošačima uzeo reket od jednog eura i naravno nije poboljšao uslugu na autobuskoj stanici, jer to i nije njegov posao. Čim prođete tu vrtešku kad se upali zeleno svijetlo koje potvrđuje da je naplaćen reket, ulazite u pravi pakao prljavštine, smrada i dna poslovnog svijeta kod nas... I to ne smrada od goriva ili mašinskog ulja, jer to ne zaudara... Zapah je od ljudi – gazdinih poslušnika... Ukupan dojam upotpunjuje tip koji se moćno naduvano šeta peronima i koji sebe predstavlja kao nekom vrstom inspektora da provjeri da li je svako platio reket od jednog eura, jer se samo tako može ući na peron, pa čak i ako uzimate možda kakav prtljag u vidu hrane za studente od svojih roditelja sa opustošenog sjevera.
Drugi dio moći koji mu je gazda dao, najvjerovatnije bahato naredio, a on ga podjednako bahato i nevaspitano praktikuje preko i uz i sa državnim inspektorima, je da slučajno divnim i dobrim ljudima koji su vozači u ime prevoznika oduzme/u pravo da prihvataju klijente pored puta. Zamislite patologiju tih lažnih moćnika... Prijete vozačima sa platom od trista eura da će im naplatiti kazne od preko hiljadu i sedamsto ukoliko prime nekoga na putu ili nekome stanu na putu, da izađe, jer eto oni su pošteni radnici koji primjenjuju zakon i pravdu u divljoj Crnoj Gori...
Klijenti potrošači koji koriste usluge prevoza autobusom ili čekaju djecu, ili sačekuju roditelje, ili im je neka velika muka pa moraju da koriste ovaj prevoiz, ili tako su organizovali svoje vrijeme, ali koga briga u otužnom, smiješnom mačističkom poslovnom svijetu Crne Gore za potrošače... Igraće se primjene zakona kao i pri zabrani pušenja, a kada ubijete čovjeka ili ukradete od države to će biti znak uspjeha i „mačorstva“ u takvoj europskoj i kozačkoj Crnoj Gori. Kako su uvijek ovi bahati tipovi talentovani da rješavaju tanji kraj problema, jer njihov interes jeste uvijek ispred interesa potrošača, pa će onda silovati zakon i iskoristiti moć da zakon tumače upravo onako kako ne odgovara klijentima...A zakon su pisali ministri, a potvrdili i tumače poslanici, koji svaki dan sjede sa ovakvim biz(m)ismenima.
Dok se u Crnoj Gori ne završi praksa poslovnih ljudi „čarapana izašlih iz korita“ i državnih službenika koji rade svoj posao kao naši ginekolozi-akušeri, koje da platimo i pet hiljada po mjesecu i dalje bi ženu tretirali kao kravu i tako je porađali i potom je ogovarali kao kojekave turbofolk zvijezde, možemo se samo gorko smijati načinu na koji se primjenjuje zakon o putničkom prevozu. Iz iskustva znam da se 99% karata proda na prljavim, otužnim i smrduljavim autobuskim stanicama, a da onaj 1% je dobar čin dobrih vozača da izađu u susret klijentima, ili s ljeta da budu na usluzi turistima. Gledala sam ih ljetos kako pomažu i kada ne znaju jezik, što njihove gazde ne znaju ni prema svojoj familiji da praktikuju...
Zato je blagoglagoljiv gazda autobuske stanice koji prijeti vozačima prevoznika, preko onog tipa koji se šeta moćno peronima, a potplaćuje državnog inpektora da u svojoj dokonosti prati autobuse na međugradskim linijama, da vidi gdje će i kome da stanu a potom da prijeti i proklinje kao posljednja baba vračara.. Malo li je vazda špijuna u našoj bajnoj zajednici... Takvim stavom ostaje se „čarapan iz korita“ neovisno od toga ima li se mercedes, zvanje počasnog konzula, ili je kao gazda od vozača u mržnji prema klijentima a u strahu od šefa od autobuske...
Jadna li je ova zemlja sa ovakvijema kozačkijema ljudskovinama koje ni ne znaju šta su potrošači, putnici, usluga, osmijeh, pristojnost prema vremenu i efikasnosti življenja u surovoj svakodnevici u podivljaloj i prebahatoj Crnoj Gori.
Bonus video:
