Gubitnici

U prvim komentarima izbornih rezultata, kao najveći gubitnik najčešće je pominjana SNP. I njen lider Srđan Milić. Čak se ni on sam, iste večeri, nije branio od takve konstatacije. Pošteno! Jer da je samo pogledao preko socijaldemokratskog plota, mogao je da prepozna još veće gubitnike.

Iako je jasno da je SNP prošao ispod Bešićevih prognoza i Milićevih očekivanja, procenat od desetak odsto biračkog tijela i 9 mandata nije toliko poražavajući rezultat.

Tim prije što se Milić, ako je imao snage da se suoči sa realnošću uoči izbora, nije mogao nadati većoj podršci od svog dominantno opozicionog biračkog tijela. Za svoju, blago rečeno, neprincipijelnu politiku koju je vodio od proteklih izbora.

Takvo ponašanje je uslovilo konfuziju kod njegovih birača jer se ispostavljalo da SNP pod Milićem, i po potrebi, može biti i građanska, ali i srpska stranka, da je za crvenu zastavu sa zlatnim obrubom ali i za trobojku, sa grbom. Da je za evroatlantske integracije, ali i bliske veze sa Rusijom i Putinovom partijom.

Da je protiv režima, ali i da u politici nikad ne treba reći nikad. Da je za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, ali i da to nije najveći poblem Crne Gore. Milić će ostati upamćen i po tome što je rijetko kada imao jasan stav oko ključnih društveno-političkih pitanja. Kada bi na dnevni red dolazile vruće teme, on bi se uglavnom povlačio, odlaskom na stručno usavršavanje, odmor ili neki operativni zahvat.

Prepustajući tako svom nedoraslom orkestru i prvoj violini iz Prve banke (Damjanović) da nam tumači stvarnost.

Kada se sve te činjenice stave na sto, onda će se vidjeti da je SNP i dobro prošao. U svakom slučaju ne toliko tragično kao SDP. Krivokapićeva stranka je zato najveći gubitnik izbora. Ono što je godinama pod njegovim rukovodstvom rađeno na planu minimiziranja SDP-a i pretvaranja partije u crnogorsku verziju srpskog JUL-a, kulminiralo je na ovim izborima. Nikog iz rukovodstva SDP nije bilo nigdje u kampanji.

Da se posljednjih desetak dana nije pojavio Krivokapić moglo se pomisliti da je stranka ugašena i predata na korištenje Đukanoviću. I u toj činjenici leže neki od razloga zašto je dominatan dio bošnjačkog biračkog tijela otkazao SDP-u i glasao nacionalnu stranku. Kao i zašto se jedan drugi dio njihovih birača okrenuo ka Pozitivnoj, čijeg je aktuelnog lidera, kako nam se pohvali u predizbornoj kampanji, Krivokapić nekada držao ispod 70. mjesta, a sada je Pajović za njega politička gromada.

Mnogo dublji razlozi, ipak, leže u djelovanju ove partije posljednjh desetak godina, posebno nakon referenduma. Zarad svog ličnog interesa i pozicije, Krivokapić je pretvorio SDP u produžni kabal DDS-a, kako je to još davno opisivao liberal Perović.

I ne samo to, sinekurama i funkcijama koje ni približno nijesu odgovarale snazi SDP, od partije lijeve orijentacije i solidarnosti, Krivokapić je napravio parazitski klan, koji je živio od tuđeg rada i angažovanja. Što je najgore, posljednjih desetak godina SDP je poništio ono najblistavije u svojoj partijskoj istoriji – antiratni angažman i oreol zaštitnika ljudskih prava i medijskih sloboda.

Pod Krivokapićem, ova stranka je postala ne samo uslužni servis DPS-a, već i batina u rukama režima. Kojom je veliki vođa udarao po leđima svojih oponenata. Zaklanjajući se iza čiste prošlosti SDP utemeljene ratnih i kriminalnih 90-ih, Krivokapić je postepeno uspio da prekreči biografiju svog koalicionog partnera, a posebno njegovog lidera. Na pomen lustracije esdepeovci su prvi dizali glas protiv.

Po pitanju tajkunskih privatizacija oćutali su sve što je zadesilo crnogorsku privredu, pokušavajući nakon završenog posla da pilatovski operu ruke. U njihovo vrijeme je devastirana okolina, betonirano primorje, kampanjski razaran okoliš na našim planinama. Korupciju i organizovani kriminal su pominjali samo u krajnjoj nuždi, pokušavajući da pod pritiskom javnosti otvore neke afere a onda ih kroz procedure obesmisle.

I odrade za “šefa”. Umjesto promocije slobode izražavanja i medija, Krivokapić je odigrao veoma prljavu rolu na planu njihovog saplitanja i progona. Perjanice crnogorske propagande u stvari su kadrovi Krivokapića, a ne Đukanovića. Ili preciznije - Krivokapić je bio njihov lokator koji je navodio svoju avijaciju na Đukanovićeve mete.

Sve to je uslovilo da SDP postane kombi stranka što je jedinstven slučaj u Evropi. Svuda je, naime, socijaldemokratija ili glavna stranka u vladajućoj koaliciji ili je predvodnik opozicionih snaga. Jedino u Crnoj Gori ona je ovakvim vođenjem dovedena do praktično nestanka sa političke scene.

Kada bi za nedjelju dana bili novi izbori a SDP na njih izašao samostalno, teško je vjerovati da bi prešao cenzus predviđen za neku od manjinskuh stranaka.

Zato Milić ne treba mnogo da kuka zbog onih 10,6 odsto, jer taj procenat djeluje jako močno u odnosu na Krivokapićevih 0,5 ili 0,7 procenata, koliko mu sada čak i Bešić ne bi dao.

S druge strane, Milić je pokazao snagu da se suoči sa neuspjehom i lošim rezultatom, pokazao je spremnost da snosi konsekvence. SDP je očito na aparatima i vještački u životu, zato niko ne komenatriše rezultate izbora, još manje ukazuje na pogubni učinak. Svi samo čekaju nove pozicije i apanaže. Ali i po tom pitanju Milić nije veći gubitnik ovih izbora od Krivokapića.

Naime, on će kao ravnopravan partner, sa zarađenim mandatima, ući u razgovore o formiranju vlasti u Nikšiću, a možda i na nacionalnom niovu ako manjinske stranke prihvate ponudu Pozitivne. Krivokapić nije ni približno u toj poziciji.

Čak i ako mu Đukanović dodijeli ono što je predviđeno koalicionim ugovorom, biće svima jasno da je to nezasluženo i da je riječ o milostinji. A to je već posljednja faza ne samo političkog, nego i ljudskog posrnuća.