Centralne banke s obje strane Atlantika u septembru su preduzele vanredne monetarne mjere: pokrenut je dugo očekivani QE3 (treća doza kvantitativnog olakšavanja američkih Saveznih rezervi), a Evropska centralna banka (ECB) je objavila da će kupiti neograničene količine obveznica zaduženih zemalja eurozone. Tržišta su reagovala euforično pa su, na primjer, cijene akcija u SAD-u dostigle rekordan nivo nakon recesije.
Drugi su, posebno politička desnica, izrazili zabrinutost da će najnovije monetarne mjere podstaći buduću inflaciju i ohrabriti neograničenu potrošnju vlade.
A zapravo, nisu opravdani ni strahovi kritičara ni euforija optimista. S obzirom na toliki neiskorišteni proizvodni kapacitet trenutno i na sumorne ekonomske izglede za blisku budućnost, rizik od ozbiljne inflacije zaista je minimalan.
Bez obzira na to, Savezne rezerve i ECB su poslale tri poruke o kojima bi tržišta trebalo da razmisle. Prvo, konstatovale su da prethodne aktivnosti nisu imale očekivani efekat; zaista, glavne centralne banke snose najveći dio krivice za krizu. Ali, njihova moć da isprave svoje greške je ograničena.
Drugo, Savezne rezerve su najavile da će do sredine 2015. kamatne stope biti na izuzetno niskom nivou, što znači da ne očekuju da će do oporavka doći brzo. To bi Evropi trebalo da bude upozorenje jer je evropska privreda znatno slabija od američke.
Na kraju, i Fed i ECB su stavile do znanja da tržišta ne mogu sama od sebe ostvariti punu zaposlenost i da je potreban stimulans. To bi trebalo da bude odgovor svima onima u Evropi i Americi koji se zalažu za suprotno - dodatne mjere štednje.
Međutim, podsticaj koji je potreban s obje strane Atlantika je fiskalni stimulans. Monetarna politika se pokazala kao neefikasna, a malo je vjerovatno da će njene dodatne mjere vratiti ekonomiju na put održivog rasta.
U tradicionalnim ekonomskim modelima, povećana likvidnost dovodi do porasta kreditiranja, uglavnom investitora, a ponekad i potrošača, čime se povećavaju potražnja i zaposlenost. Ali, sjetimo se Španije, gdje je toliko novca pobjeglo iz bankarskog sistema - a bježi i dalje dok Evropa oklijeva sa uvođenjem zajedničkog bankarskog sistema. Dodavanje likvidnosti, uz nastavak mjera štednje, neće podići špansku ekonomiju na noge.
I manje banke u SAD koje su uglavnom finansirale veća i srednja preduzeća potpuno su zanemarene. Savezna vlada – i za vrijeme mandata predsjednika Džordža V. Buša i Baraka Obame - uložila je stotine milijardi dolara u pomoć megabankama, a dopustila propast stotina manjih kreditora koji su bili od ključnog značaja.
Međutim, kreditiranje bi bilo slabo čak i da su banke zdravije. Na kraju krajeva, mala preduzeća se oslanjaju na kreditiranje na osnovu kolaterala, a vrijednost nekretnina, glavnog izvora kolaterala, i dalje je za trećinu niže nego prije krize. Štaviše, s obzirom na pretjerane kapacitete na tržištu nekretnina, snižavanja kamatnih stopa neće puno pomoći u oživljavanju tržišta nekretnina, a kamoli podstaći novi procvat potrošnje.
Svakako ne bi trebalo isključiti marginalne efekte: male promjene u dugoročnim kamatnim stopama od QE3 mogle bi dovesti do malo većeg investiranja, dio bogatih iskoristiće trenutno povećanje cijena akcija radi povećanja potrošnje, a manji dio vlasnika nekretnina moći će da refinansira hipoteke pa će zbog smanjenja plaćanja takođe moći da povećaju potrošnju.
Međutim, većina bogatih zna da privremene mjere dovode samo do prolaznog i kratkog rasta cijena akcija - što je jedva dovoljno da podstakne povećanje potrošnje. Uz to, izvještaji ukazaju da vrlo malo koristi od niže dugoročne kamatne stope dopre do vlasnika nekretnina; izgleda da najviše koristi imaju banke. Mnogi korisnici hipoteka koji žele da ih refinansiraju to i dalje ne mogu jer duguju više nego što njihova osnovna imovina vrijedi.
U drugačijim okolnostima, SAD bi imale koristi od slabljenja deviznog kursa koji prati smanjenje kamatnih stopa - svojevrsne konkurentske devalvacije „osiromaši svog susjeda“ koja bi nanijela štetu američkim trgovinskim partnerima. Ali, s obzirom na niže kamatne stope u Evropi i pad globalne ekonomije, čak i tu će korist biti mala.
Neki se boje da će nova doza likvidnosti dovesti do goreg ishoda – na primjer, procvata na tržištu sirovina, što bi na američke i evropske potrošače djelovalo poput poreza. Stariji ljudi, koji su novac mudro čuvali u vladinim obveznicama, doživjeće manji povraćaj ulaganja, što će dodatno ograničiti njihovu potrošnju. A niže kamate će ohrabriti kompanije koje ulažu da troše na fiksni kapital, poput visoko automatizovanih mašina pa će, kad do oporavka dođe, na tržištu biti manji broj radnih mjesta. Ukratko, korist je u najboljem slučaju mala.
Monetarna intervencija u Evropi ima veći potencijal za pomoć, ali je rizik od pogoršavanja situacije sličan. Kako bi ublažila nervozu zbog rasipnosti vlade, ECB je za svoj program obveznica vezala određene uslove. Međutim, ako ti uslovi djeluju poput mjera štednje - ako budu nametnuti bez propratnih mjera rasta - biće sličniji puštanju krvi: pacijent dovodi život u pitanje prije nego što primi pravi lijek. Zbog straha od gubitka ekonomske suverenosti, vlade će nevoljno tražiti pomoć ECB, a tek ako je zatraže doći će do stvarnog učinka.
Za Evropu postoji i dodatni rizik: ako se ECB previše usmjeri na inflaciju dok Savezne rezerve pokušavaju da podstaknu američku privredu, kamatni diferencijali će dovesti do jačanja eura (barem u odnosu na stanje u kakvom bi se inače našao), podrivajući konkurentnost Evrope i njene izglede za rast.
I za Evropu i za Ameriku, trenutno je opasno to što političari i tržišta vjeruju da monetarna politika može oživjeti ekonomiju. Nažalost, njen glavni uticaj u ovoj fazi je skretanje pažnje sa mjera koje bi stvarno mogle podstaći rast, uključujući ekspanzijsku fiskalnu politiku, kao i reforme finansijskog sektora koje podstiču kreditiranje.
Trenutni silazni trend, koji traje već pola decenije, neće se završiti u skorije vrijeme. To je, ukratko, ono što Savezne rezerve i ECB žele da poruče. Što prije naši lideri to priznaju, to bolje.
Copyright: Project Syndicate 2012.
Bonus video:
