Nikoga u nacionalnom parku, nikoga osim dva tri zalutala para turista, ali to je dovoljno da ti usred nedođije neko bane u WC. Zato zaključaj vrata za sobom i požuri, jer uskoro počinje predstava.
Oko jezera Losova Glava šuma kruži u tri boje - riđa, žuta i zelena - sve gori uz obalu i čeka se sunce, vjerovatno narandžasto ili boje jastoga kada ga spustiš u ključalu vodu.
Cijelu noć smo ih držali na ledu, u kesi bez vazduha i svijetla, satima su truckali u gepeku dok smo vozili od Bangora - i još su živi, spremni da se nagonski okrenu ka prvoj vodi na koju naiđemo.
Planina i jastozi, ono po čemu je Mejn poznat, to dvoje ne ide zajedno nigdje drugo na svijetu i red je što malo trpimo hladnoću, jer sunce samo što nije probilo i vjetar staje i vino može da se otvori tako što gurneš čep u flašu i opsuješ.
U gradu Bangor živi Stiven King što poduhvatu daje jedva primjetnu sjenku horora. Ne daj bože da su ti jastozi veći, nijema stvorenja kao iz Leonardovih bilješki, idealne mašine smrti koje nikako da umru i slome se.
Svojeručno sam gurnuo jednog u kotao - mislio sam da je fer da učestvujem u zločinu ako ću da jedem. Uzeo sam životinju za oklop, osjećaj je isti kao kada držiš kornjaču, samo što moraš da se paziš makaza jakih da kidaju prst.
Nesretnik je bio namučen da nije mogao ništa - koprcao se deset sekundi a onda je iz stomaka počela da mu izlazi para i bjelanac kakav izbacuju ribe u akvarijumu. Ovi jastozi iz Mejna su ukusni i mesnatiji od crvendaća sa Floride koji nemaju kliješta i dva reda zuba - ali obje vrste sa korom koja puca kao orah.
Kada oklop cikne i nabuja bijela masa, brzo je preliješ limunom ili marinadom koja ima ulogu da podsjeti na Mediteran. Ako si uvrnuti Amerikanac onda neka sve ide u puter, istopi ga na foliji ispod koje se žari ugalj - žuta krema biće pouzdan znak da ukidaš ukus zbog kojeg si maločas ubio.
Ukus mesa se može dopuniti vinom a ko puši neka zapali, jer sunce je palo na vodenu ploču, vjetar se gasi - pravo je vrijeme za dimni signal nebesima i velikom Jah koji upravlja životom van vremena i prostora.
Veče je savršeno doba misli, ono malo turista otišlo je džipovima, samo još treba da se pojavi los da mu se baciš pod rogove grešan, odvratan sebi samom što ti je na pamet pala neka druga tišina - predizborna tišina i činjenica da treba da pišeš u njoj, dalek od uzvišenih problema jednog djetlića ili vjeverice.
Kao da je to vrlo bitna stvar, misliti na izbore, Crnu Goru, SAD, Čaveza... Sve je to sišlo sa onim jastogom u kipuće grotlo i lako si ga proždrao, ali ipak se ne osjećaš dobro jer ideološki, jastog je uvijek bio sa druge strane stola, serviran ljudima koji bi jeli i malu djecu. Makar je tako u domovini i zato opet razmišljaš o politici kao dresirani pas koji nema kuda nego lijevo i nema sreće da pobjegne od pravila jedne političke burleske.
Upijaš ljepotu šume ali politička misao je kao guba - u otadžbini su i prirodne ljepote ideologizovali, čini ti se da je uživanje u mirisima Mejna neka vrsta izdaje, osjetiš možda i kvislinšku tremu dok buljiš u boje kakvih kući nema.
U trenutku kada sve u glavi počinje da sija i smeta, jedna slika ostaje - slika za kraj, predizborna instalacija, precizno smišljena scena poput onih kakve stvara Bill Viola i slični:
Tri jastoga iz kojih kulja oblak pare lete ka drvenom stolu, iz oklopa im pljušti bijela voda puna komada tkiva, prska preživjele a oni se još kreću, užasnuti jašu jedan drugoga i guraju se, bodu antenama i kruže očima boje ikre.
Probam meso na plastičnoj viljušci, žmurim i vagam je li dobro kuvano ili gumeno dok se dolje koprcaju bića sa nožicama, naša repeta izlovljena dan ranije na obali Bar Harbora.
Životinje nemaju osjećanja ali osjećaju sve, život je opet složen i nepoznat kakav i treba da bude dok ga politička moć ne krene sužavati u parole i kampanje. Kada nema moralisanja, ukus je presudan. To je geslo koje sam izmislio da se zabavim. Limun sam dugo žvakao sa korom i oprostio se od Amerike kao čovjek sa izvjesnom nadom koju temeljim na ničemu.
Bonus video:
