I uz glas haiku-pjesnjikinje za Andrijanu iz tijela, koje tekuće sebe zovucka “savjet rtcg-a“, bilo bi 4:3, pa bi i tako krajnji skor bio štetan crnogorskoj demokratskoj perspektivi. Međutim, Dragana (g-đa Tripković) je dug prema sebi najboljoj, iz svojih divnih stihova, javno iznevjerila, po tragu dvije iskusne novinarke u njihovom ondašnjem javno-fikserskom sluganjstvu sa štipaljki.
Konkretna uspomena, od prije više od pola decenije, mi je sada prekrivena tugom. Tada je na sparnoj primorskoj pjesničkoj noći, uz facilitaciju sjajnog Marinka Vorgića, Dragana otkrivala svijet minimalizma stiha, divnoćom poruke iz malo riječi, koja je oplemenjivala središte srca. Sada, žena se pridružila utilitarnosti prljanja struke u Crnoj Gori.
Ova uvodna crtica vodi sljedećem: o suštini poraza Crne Gore, koji se odigrao pred svima nama onog sekunda kada je Andrijana (g-đa Bulatović-Kadija) dostojanstveno napustila onaj otužni mizoginijski skup, koji je nekakve papire ubacivao u nekakvu kutiju, a što je na naše oči petrifikovalo transparentnost u laž.
Ono je bio skup običnog ženomrštva. G-din Jovetić, samoporaženi “profesor“, “zahvalnicom“ na kraju je to nenamjerno dokazao. Hahahahaha/ šmrcšmrcšmrc: akademski radnik koji je u cjelosti okrenuo leđa svojim studentima-tkinjama, priča o/zahvaljuje se, “vrhunskoj novinarki“. To je zloupotreba položaja po definiciji, koju EK-rate i Ameri tekuće ne kritikuju, a trebalo bi ako žele da im se vjeruje kad žvaću o vrijednostima svojih zajednica.
Ovom prilikom neću o američkim imperijalističkim ogavnostima tekućeg predsjednjikovanja. Hoću oko ovih sistemskih jalovnjaka od EK-rata, a koji smatraju da treba da im se vjeruje da su ovdje da bi bili korisni CG razvoju. Njihovo uneređenje Crnom Gorom je premnogo i previše slijeposti, koja ne služi dobrom, razvojnom, naprednom.
EU više nije ideja ponikla iz moje ekonomije 50-ih godina XX stoljeća, koja je obrazovno i kulturološki napravila svijet boljim i sjajnijim. Zato se ne slažem da je naš lokalni zadatak, ekskluzivno, da mi sami mijenjamo sebe.
Oni su od EU-skih poreskih obveznika plaćeni da se mi sistemski i institucionalno, iz godine u godinu, poboljšavamo. A, njihovim već poludecenijskim neradom, odnosno slabašnim rezultatima, postalo je nevažno da li ćemo ikad postati dio te sadašnje, nevoljne unije.
EK je samu sebe, činjenjima koja su neopozive činjenice, samoproizvela u nosioca svega nerazvojnog: institucionalne jalovosti, koja porađa procedure da se zakoni svedu na potrošna slova na papiru; liderske uškopljenosti, koja javnim generiše: frivolnost i bezobrazluk; obrazovne pojavnosti, koja proizvodi papirološku sakrivalicu, koja nema nikakvu povijesnu vrijednost, čak ni za nekakve eventualne buduće istraživačke superficijalnosti; neoliberalnog uništavanja najvažnijih vrijednosti europskog pristupa životnosti i ekonomskom razvoju; korupcionaštva, koje je čak i laicima prisutno i vidljivo, do bola šokiranosti na šta je, EK, samu sebe svela.
EK je lice osionosti i bahaćenja, iako se to ne vidi na prvi pogled. Rukavice diplomatije i forme radi ukalupljenja a ne dobrog cilja, ne kriju suštinu, nego ogoljavaju bljutavost tekuće agende, koja nije građanska. Postali su napast za samoizabrano činovništvo. Sveli su “tašnu i mašnu“ na brutalno nasilništvo ničim, u ime ničega. Korišćenje lijepih riječi, dobrih upozorenja, nisu znaci pomaka ka, nego skamenjivanja bez budućnosti.
Taj dokaz nam je, dodatno, dalo ponašanje onih iz tijela, koje tekuće sebe zovucka “savjet rtcg-a“. Oni, njih pet nevelikih ljudskih i profesionalnih biografija, odradili su sve taman po pravilima EK-ratske nevladavine prava: našli su nekakvu formu (ugovor za bištanje); silovali su zakon (prilagodili riječi moći); targetirali su ženu, direktoricu koja se zavezanih ruku i nogu, novinarski i menadžerski usudila da napravi rezultat sa inoviranim timom (“sramota“ u režimu neznanja). I, potom, organizovali pozorišnu predstavu, da odigraju javnost i formu, tj. EK- transparentnost.
Ništa ova nedostojna klikica od četiri muškarca i jedne samopobrisane pjesnjikinje nije uradila osim ono što se uči od početka stoljeća od EK-rata na našem i regionalnom tlu. Trčati za našim političarima u Tivat, na pjenu od mora, da se malo igramo zakulisanosti i pohvala. Pisati strategiju u februaru i drobiti o zarobljenosti države. Potom, podržati glavnog kandidata predsjedničkih izbora. Uplašeno donijeti cvijeće našoj Oliveri (g-đa Lakić), mada je njihovo EK-ratsko ćutanje tako politički korisno za kriminalne djelatnosti svih oblika i dometa. I, onda napisati/objaviti posljednju verziju Progress Report-a. To je dokument, na kojem se radilo više od godinu i po dana, što su dva činovnička godišnja odmora, isto toliko božićnjih i zimskih odmora, a koji je završio u cost-benefit analizi teškog dokazivog minusa u nerazvoju. Za Crnu Goru, prije svega. Ali, za EK više nego ikada do sada. Trošenje riječi, pasusa, boldovanih slova, ocjena, i brojeva, stranica besmisla u tragu bez značenja i značaja, koji su u sumi tog nedostojnog galimatijasa, konačnica, koja nema potencijal ni za šta konstruktivno. Potpuna sistemska jalovost, koja, mada posredno, ipak vidljivo podržava našu diktaturu.
To jest, EK je sebe svela na lokalno, i regionalno, najboljeg partnera onome što simboliše naš palament, u ovo vrijeme napornog jednoumlja i ponižavajućeg dizanja ruke po naredbi. To su oni, i zato svaka njihova osuda odsustva slobode izražavanja ne kritikuje Andrijaninu smjenu; podržava je. Stoga, ne slažem se da su EK i Ameri jačali Andrijanu i tim RTCG-a, koji se tekuće nastavlja da rastura po svim modelima EK-ratske totalitarnosti, a koju kao ne smijemo nazvati običnim staljinizmom. EK-rate i Ameri su posredno nedavno tražili da se podrži naša lokalna diktatura i, u petak prije ručka, su je ogoljeno dobili.
To je jedini izmjerljivi uspjeh “nato i ek“ lokalne agende. Što su htjeli, to su dobili: javnost Crne Gore svedenu na novinarsku većinsku kuknjavu protiv g-dina Đukanovića. A, dok naša javna kritičnost ne pobriše istom snagom i istom metlom poslušnike g-dina Đukanovića, kao i EK-rate i Amere, njihove razvojne necivilizovnosti i građanske nepristojnosti, nismo dostojni Andrijanine i, skore Vanjine (g-đa Ćalović-Marković), smjene. A, to treba da nam je interes svakog ozbiljnog tekućeg javnog promišljanja.
Na kraju, treba se složiti sa Vanjom da je Andrijana heroina. Njena strukovna kičma ostaje dio crnogorske najjače profesionalne zaostavštine. Ona i Vladan, i njihovi timovi, tek su zagrebli po sređivanju važne medijske institucije građana-nki Crne Gore. Uz sve limite kojima su ih bili ophrvali, na kraju su ostvarili dobar rezultat. I, zato im ne treba podrška od EK-rata i Amera, ili baćuški. Veći su od traženog crnogorskog talika i ostalih “marta-luiđ“ zahtjeva našeg tekućeg neznanja i neprofesionalnosti, koji kada krenu da se mijenjaju na bolje, biće pravi dokazi da smo interno jači od EU agende. A, to je dobar razvojni cilj, ušli - ne ušli u EU.
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka
Bonus video:
