Srednjak

Zaista – ovdašnji vladajući političari su sasvim nevjerovatna ekipa. Slušam ih već danima – gdje god dođu obećavaju rješenje višedecenijskih problema: ovamo nude opštinu, onamo obećaju put, ovamo prugu, onamo most... Neupućen čovjek morao bi pomisliti da se oni tek bore za vlast. Pa obećavaju, šakom i kapom. Ali, oni su na vlasti više od dvadeset godina. Normalan čovjek bi morao da pita – OK, što do sad niste dali opštinu, napravili put, sagradili most? Je li vam do sada neko to branio? Ako zaista mislite to što pričate – što to niste već uradili.

Suština je zapravo, prilično jednostavna – oni, sve to što obećaju, misle ispuniti tačno onoliko koliko su i do sad. Znači – ostavite svaku nadu vi koji im povjerujete...

Tako da onaj famozni „govor tijela“, onaj Đukanovićev srednji prst spada u one gestove kojima govornik da nesvjestan komentar onoga što priča... Taj Đukanovićev srednji prst toliko je jasna i precizna poruka da bi joj trebalo dati stalnu formu. Da uvijek znamo – na čemu smo. Možda malo modifikovati i grb. Da se konačno pomire strane sukobljene oko identitetskih simbola. Da maknu sa štita onoga lava (nema ovdje više lavova) i da stave Vođin srednji prst. To je grb pred kojim bi se najushićenije osjećali i zaklinjali miloljubivi Crnogorci. Moguće da bi takav grb precizno oslikavao naš sadašnji trenutak - pa bi, kako se to kaže bio i vrlo aktuelan, a s druge strane taj grb bi mogao odigrati i pomiriteljsku ulogu među narodima (i identitetima): motiv sa grba je, hoću reći, jednako upućen i Crnogorcima i Srbima, i Albancima i Bošnjacima...

Uzgred, riječ „srednjak“ nalazi se u Rječniku srpskohrvatskoga književnog jezika (I-VI, Matica srpska, Novi Sad, 1973) sa četiri navedena značenja. Kao prvo - riječ je o seljaku srednjeg imovnog stanja; drugo navedeno značenje je „srednji prst“, treće – srednji konj u trojnoj zaprezi a četvrto – srednja mjera, godišnji prosjek atmosferskih padavina u jednoj oblasti. Ta riječ ovdje dobro dođe jer semantički asocira na mediokritetstvo, mentalno „srednjaštvo“ koje, ne zavaravajmo se, jasno definiše prostor Đukanovićevog duha.

Đukanovićev gest – upravo zbog toga što spada u spektar nekontrolisanih, nesvjesnih radnji – govori mnogo. I o njemu i o nama. Kad pravi one „oštre“, naljućene face – to radi svjesno: zna što se sviđa njegovima. Ali, ovaj gest je izašao na površinu, utisak je, kao posljedica određenog pritiska.

Jeste to malo neobično: u dosadašnjim kampanjama Đukanović se štedio. Najveće gluposti lupali bi drugi, a on bi, eto, tek u finišu, malo začinio tu neukusnu čorbu arogancije i manipulacije. Ali, izgleda da se u ovoj kampanji neće štedjeti. Do sada je već odvalio više gluposti i smiješno prozirnih obmana, nego ikada prije. Taj povišeni registar govori nešto. Ne izgleda mi da su stvarno samouvjereni i mirni koliko se trude da ostave utisak.

A tek – „četnici i početnici“. Tu jeftinu igricu, koliko god bila banalna i infantilna, čak ni to nije on smislio. To njegove savjetničke sablje došaptavaju... Humor doušnika i intriganata sa platnog spiska... Kad se opet budu dijelili (profesorski) stanovi, možda naslutimo i autora(e). A, najluđe od svega je da se takvim humorom razmeće čovjek koji je, prije više od dvadeset godina, kada je došao na vlast bio i jedno i drugo – i četnik i početnik.

Umberto Eko je napisao „Beskrajne spiskove“, ali izgleda da je u DPS-u glavna literatura (svevremeni) Gogolj. I njegove „Mrtve duše“, ako mene pitate najveći roman ruskog devetnaestog vijeka. Sada čitaju „Mrtve duše“ i „Jadnike“, to im je omiljena literatura, definitivno. No, bojim se da će brzo čitati „Plodove gnjeva“. Ali ništa dok dobro ne prouče „Zločin i kaznu“.

Zašto ljudi vjeruju nekome ko ih na ovaj način obmanjuje? Kakva je logika tog obmanjivanja? Samo naivnost? Ili, ipak, neka komplikovanija psihološka kombinacija. Možda bi Crna Gora bila idealna zemlja da se u njoj dodjeljuje Oskar za naivnost. Ili lakovjernost, odaberite sami.

Čak bi mogla da se napravi i kakva statuica, poput one slavne figurice iz Holivuda. Nagrada bi se mogla zvati Srednji prst, a figurica bi mogla biti napravljena od nikla (iz Srbije, dakako – Gazda ima vezu, nabaviće on metal i to bez tendera). Takva figurica, taj niklovani srednji prst uvijek bi dobitniku/dobitnicima, bila lijep podsjetnik što su dozvolili da im radi, i što im je, radio...