Evropa se od 2007. nalazi u finansijskoj krizi. Kad je bankrot braće Lehman ugrozio kreditnu moć finansijskih institucija, privatne kredite su zamijenili državni, otkrivši dotad neviđenu manu eura. Kad su svoju nadležnost za štampanje novca ustupile Evropskoj centralnoj banci (ECB), članice su se izložile riziku bankrota, slično zemljama Trećeg svijeta koje su duboko zadužene u stranoj valuti. Komercijalne banke, opterećene obveznicama slabijih zemalja, postale su potencijalno nesolventne.
Postoji paralela između trenutne krize eurozone i međunarodne bankarske krize 1982. godine. Tada je Međunarodni monetarni fond (MMF) spasao svjetski bankarski sistem tako što je ozbiljno zaduženim zemljama pozajmio potrebnu svotu novca; bankrot je izbjegnut, ali po cijenu trajne depresije. Južna Amerika je izgubila cijelu deceniju.
Njemačka danas igra istu ulogu kao tada MMF. Okolina je različita, ali je efekat isti. Kreditori cjelokupni teret prilagođavanja prebacuju na leđa dužničkih zemalja i izbjegavaju sopstvenu odgovornost.
Kriza eura je složena mješavina bankarskih i državnih problema, kao i razlika u ekonomskom učinku koje su dovele do neravnoteže bilansa unutar eurozone. Vlasti nisu shvatile složenost krize, a kamoli uočile rješenje. Iz tog razloga su pokušale da kupe vrijeme.
To obično upali. Finansijska panika se smanji, a vlasti na svojoj intervenciji ostvare dobit. Međutim, to ovaj put nije slučaj, jer su se finansijski problemi poklopili sa procesom političke dezintegracije.
Kad je Evropska unija (EU) stvorena, bila je otjelotvorenje otvorenog društva – dobrovoljno udruženje jednakih država koje su dio svoje suverenosti ustupile za opšte dobro. Kriza eura sada pretvara EU u nešto fundamentalno drugačije, podijelivši zemlje članice u dvije klase - kreditore i dužnike – s tim što kreditori imaju glavnu riječ.
Kao najjači povjerilac, Njemačka se nametnula kao hegemon. Dužničke zemlje plaćaju pozamašne premije rizika za finansiranje državnog duga. To se očituje u njihovim troškovima finansiranja uopšte. Da stvar bude gora, Bundesbanka se i dalje drži zastarjele monetarne doktrine utemeljene na traumatičnu iskustvu Njemačke sa inflacijom. Iz tog razloga ona prepoznaje samo inflaciju kao prijetnju stabilnosti, a ignoriše deflaciju, koja je danas prava opasnost. Štaviše, insistiranje Njemačke na mjerama štednje u dužničkim zemljama lako može postati kontraproduktivna mjera jer se omjer duga povećava zbog pada BDP-a.
Postoji ozbiljna opasnost da bi dvoslojna Evropa mogla postati trajno stanje. Centar će privlačiti i ljudske i finansijske resurse, ostavljajući periferiju u stalnoj depresiji. Međutim, periferija kipi od nezadovoljstva.
Evropska tragedija nije rezultat zlobne zavjere, nego nesuvisle politike. Kao i u drevnim grčkim tragedijama, zablude i nerazumijevanje doveli su do nehotičnih, ali kobnih posljedica.
Njemačka, kao najveći kreditor, upravlja svime, ali ne želi da preuzme dodatnu odgovornost; kao rezultat toga, propuštena je svaka prilika za rješavanje krize. Kriza se proširila od Grčke do drugih zemalja sa deficitom, te je na kraju doveden u pitanje i sam opstanak eura. S obzirom na to da bi raspad eura izazvao neposrednu štetu, Njemačka stalno čini minimum neophodan za njegovo održanje.
Nedavno je njemačka kancelarka Angela Merkel podržala predsjednika ECB Marija Dragija, izolovavši tako predsjednika Bundesbanke Jensa Vidmana. To će Evropskoj centralnoj banci omogućiti da ograniči troškove kreditiranja zemalja koje se podvrgnu programu štednje pod nazdorom Trojke (MMF-a, ECB-a i EK). Tako će se spasti euro, ali je to i korak prema trajnoj podjeli Evrope na dužnike i kreditore.
Dužnici će prije ili kasnije odbaciti ideju o dvoslojnoj Evropi. Ako dođe do haotičnog raspada eura, zajedničko tržište i EU će se raspasti, a Evropi će biti gore nego prije ujedinjenja, zahvaljujući zaostavštini međusobnog nepovjerenja i neprijateljstva. Što kasnije dođe do raspada, ishod će biti gori. Stoga je vrijeme da se razmisli o alternativnim rješenjima dok ne dođe do nezamislivog.
Po mom mišljenju, najbolje je uvjeriti Njemačku da izabere ili da stane na čelo stvaranja političke unije s ispravnom podjelom tereta ili da napusti euro.
S obzirom na to da je akumulirani dug izražen u eurima, veoma je bitno ko će ostati na čelu monetarne unije. Ako je Njemačka napusti, pašće vrijednost eura. Dužničke zemlje bi ponovno postale konkurentne, dug bi im se smanjio u realnim okvirima, a ECB bi bila pod njihovim nadzorom, što znači da ne bi bilo opasnosti od bankrota i da bi troškovi kreditiranja pali na nivo onih u Velikoj Britaniji.
Nasuprot tome, kreditorske zemlje bi zabilježile gubitke na imovinu i ulaganja izražena u eurima, te naišle na žešću konkurenciju drugih zemalja eurozone na domaćem tržištu. Obim gubitaka kreditorskih zemalja zavisio bi od obima deprecijacije, zbog čega bi im bilo u interesu da deprecijaciju održe unutar granica.
Nakon početne krize, krajnji ishod bi ispunio san Džona Majnarda Kejnza o međunarodnom valutnom sistemu u kojem i kreditori i dužnici dijele odgovornost za održanje stabilnosti, a Evropa bi počela da izlazi iz depresije.
Isti rezultat, uz manje štete po Njemačku, se može ostvariti ako ta država počne da se ponaša kao blagonakloni vladar. To bi značilo sprovođenje predloga o evropskoj bankovnoj uniji; uspostavljanje jednakih temelja za kreditore i dužnike pomoću Fonda za smanjenje duga, i pretvaranje sveg duga u euroobveznice; i konačno, dostizanje nominalnog rasta BDP-a od 5% kako bi Evropa mogla da se izvuče iz prezaduženosti.
Bilo da Njemačka ostane ili ode, svako bi rješenje bilo bolje od stvaranja neodržive dvoslojne Evrope.
Bonus video:
