Isplata

Valja odmah razjasniti – ovo nije priča o umjetnicima i njihovim radnim prostorima. Ta priča i te kako zaslužuje da se ispriča – samo gospoda o kojoj je riječ naprosto nisu pravi likovi za tu priču. Prije svega jer – i te kako imaju radnog i svakog drugog prostora... Treba da vidite ćumeze u kojima slikaju neki od najboljih crnogorskih slikara, pa će vam se sve – kasti samo.

Ova priča o stanovima/radnim prostorima u stvari je učinila javnim samo dio načina na koji ovdašnji intelektualci bivaju korumpirani. Budimo sasvim precizni: ovo je – isplata. Dodjela radnih prostora (stanova) zaslužnim umjetnicima, od kojih su, gle čuda, svi, na ovaj ili onaj način u službi vladajuće partije – priča je o korupciji.

Da smanjimo prostor za zabunu – ako gospoda umjetnici i profesori svojim umjetničkim radom zarade pet stanova, tu se nema što prigovoriti. Ali, kada dobijaju stanove faktički na poklon od vlasti to mora biti zanimljivo. I to višestruko.

A valjda tu postoji i još jedna, takođe sasvim tržišna matematika – što ima manje umjetnika koji žive od svog posla, to je više onih koji su na raspolaganju vlasti. Upotreba umjetnika na sto načina. Kao figure veneris, u suštini... Ta feudalna kama sutra vlasti i umjetnika u Crnoj Gori je – logika malog prostora – i vidljivija nego li drugdje.

Jasno mi je što je „radni prostor“ za slikara. Atelje. Znam kako izgleda „radni prostor“ pisca. Bio sam u „radnim prostorima“ velikih kompozitora, pisaca, fotografa, strip-majstora, i to su, koliko god da su neki od tih ljudi bili cijenjeni u svom poslu, uglavnom bile klasične – obične – radne sobe. Prije – sobičci. „Moja kelija“, govorio je jedan od njih, laureat najvažnijih SFRJ književnih nagrada. Obično je to bio komadić teritorije otet od funkcionalane simfonije ostatka ukućana.

Ali, moram priznati da nemam ideju kako izgleda „radni prostor“ jednog pozorišnog reditelja. Svi koje sam upoznao imali su neke normalne radne sobe, sa bibliotekom, televizorom i DVD-om, kakvim pristojnijim muzičkim stubom... Zbilja, kako izgleda „atelje“ pozorišnog reditelja? Treba li da ima i neku, makar omanju scenu. Možda i nekoliko prvih redova gledališta, eto, da se u radnom procesu može naslutiti taj, toliko važan, presudni kontakt sa publikom? Kolika mora biti visina takvog prostora. Gdje će reflektori, skele i ostala scenska čudesa?

Zbilja, kako bi reditelj koji živi sa suprugom u bezmalo dvjestotinak kvadrata, mogao smisliti pravu scenu u toj ćeskoti (jel se sad tako kaže tjeskoba?), još je manje doživjeti. Mora ministar da ima i stančić, ali zar samo sedamdest pet kvadrata? Tu ne može stati ni ćošak od scene. Tu se jedino može vježbati kakav hamletovski monolog. Ne shvataju ljudi i tzv. zli jezici: hajdegerijanski stanuje Đaga... Zato mu i nije lako.

Uzgred - možda treba i Milu dati kakav stančić – kao radni prostor – da može uvježbavati one scene sa govornice – ono kad se „naljuti“ i namršti, a pola DPS-a misli da zvijezde padaju sa neba... Da dobije radni prostor, ali ne kao političar, već kao glumac i reditelj. Morao bi to da bude stan sa pogledom na budućnost – uvijek sve ljepšu. Iz takvog radnog prostora ova intelektualna sablja bi zablistala još sjajnije. Zamisli, bokca ti (što rekao Broz), provalio je zašto je osnovana Pozitivna! Svaka čast. A u Frontu mu smeta taj militaristički prizvuk. Greotice, prestravili su ga, izgleda. Tankoćutni Đukanović. Zna se kakva je to pacifistička gromada – htio je da se „jednom za svagda“ razgraniči sa svima. Sjeća li se danas ko tog „evrointegracijskog kapaciteta“?

Možda tako i bira ove umjetnike što ih čašćava stanovima? Sviđa mu se njihova moć zaboravljanja. Ali ne samo moć zaboravljanja. Važno je i to teško shvatljivo umijeće da ništa ne vide. Ništa što se dešava svakodnevno i na svakom koraku. Zato su im možda i potrebni toliki stanovi. Nisu to stanovi, nego lavirinti, lavirinti jedne sramne predaje...

Bojim se da je za umjetnika (ako je to, naravno) teško zamisliva gora sudbina: preporučuje ga to što se ničega ne sjeća i ništa ne vidi...

U antičkom pozorištu nerazrješive dramske situacije okončavane su modelom kraja koji se zvao Deus ex machina. Dolazi bog i – razriješi stvari, po svome, bez obaveza prema logici, naraciji, pravdi, ili, kako dolikuje bogu, bilo čemu drugom. Kao literarno neuvjerljiv, takav kraj je brzo izašao na zao glas. Smatralo se da mu pribjegavaju pisci bez vještine i mašte. I, to je njihova suština, i glavni problem umjetnika-kelnera koji su nedavno nagrađeni izdašnim bakšišom... Kod njih sve rješava „Bog iz mašine“. To se smatra jedino logičnim i ispravnim. To se ne dovodi u pitanje.

I kako ih samo pronalaze... Moraju li da se bude i zaspivaju uz zaneseno šaputanje molitve Milo naš koji jesi?

Uh, kakav je to život. Mala je plata i dvjesta kvadrata...