Teorija relativnosti kaže da svaka tačka u kosmosu ima svoje vrijeme i da ako se jedan od blizanaca samo par sekundi kreće kroz prostor ogromnom brzinom, po povratku u mjesto u kojem je ostavio brata da popije čašu piva, naći će ga starijim za 50 ili 500 godina, zavisno od toga koliko je brzina kojom se kretao bila bliska brzini svjetlosti. Einstein je ovo nazvao paradoksom blizanaca teorije relativnosti.
Na izvjestan način, u Crnoj Gori se poslije propasti komunizma dogodio paradoks blizanaca. Crnogorsko društvo se posljednjih dvadesetak godina kretalo kroz prostor svijesti takvom brzinom da je dominantna većina stanovništva na čelu sa novom političkom elitom koja se rodila u Miloševićevom puču 1989. godine, prešla distancu od mnogo vjekova i sa srednjovjekovne ideologije o imperativu istrebljenja nepravoslavnih bogumila počela da ulazi u epohu prava čovjeka i proces pridruživanja Evropskoj uniji. Agens ovih promjena koje su se odvijale nezapamćenom brzinom činilo je u početku samo desetak procenata crnogorskog društva. Vijesti i Monitor su bili oni elementi preko kojih je unošena svjetlost za rastjerivanje pomrčine koja je 1989. godine pala na Crnu Goru.
List Vijesti nije samo prvi nezavisni dnevni hroničar u istoriji Crne Gore već važni generator koji gura vlast i cjelokopunu političku elitu da se mijenja brzinom koja ih ugrožava i kojoj se oni zbog toga opiru.
Odraz tog otpora je i činjenica da na petnaestogodišnjicu lista imamo direktora, glavnog urednika, jednu novinarku i jednog fotoreportera koje su pretukli donovi organizovanog kriminala ne bi li njih i njihove kolege naučili šta je dopustivo da vide i kako treba da pišu. Stoga mislim da danas nije trebalo da govori najstariji suosnivač lista, već neko od novinara. Dobro bi bilo da je govorio neko iz redakcije, ne samo zbog toga što su novinari/novinarke glavni heroji lista Vijesti, već i da nam objasni zašto u zemlji u kojoj novinare prebijaju, jednoga su i ubili, on i njegove kolege/koleginice produžavaju da se bave novinarstvom, kad većina njih može na drugom mjestu da zaradi više i živi mirnije.
Prolutao sam po internetu da vidim šta na ovo pitanje odgovaraju novinari u drugim zemljama u kojima novinari ginu zbog svojih tekstova. Evo nekih razloga koje su navodili: “Imam neodoljivu potrebu da kažem istinu” (ovo me asociralo na pripovijetku “U cara Trojana kozje uši”) i probudim kod ljudi strast za pravdom”; “Želim da ispričam priču koja će izazvati rezonancu na svim krajevima planete”; “Želim da se borim protiv dominacije moćnih nad slabijima”, “Novinarstvo je odbrana vrijednosti”. Kad je ubijena Politkovskaja, jedan ruski novinar je objasnio: “Nemamo mi samoubilački poriv. Naprotiv, mi imamo poriv za životom. Želimo da izazovemo promjene, da naša zemlja sjutra bude bolja i srećnija nego danas”. Osim ovih specifičnih odgovora, gotovo svi su kazali i ono što piše u udžbenicima o novianrstvu, da je novinarstvo čuvar slobode, demokratije i socijalne koherencije. Neki su bili pitani zašto se za ove ciljeve ne bore baveći se politikom. Odgovorili su da im novinarstvo pruža više slobode za individualni doprinos društvu jer su politički aktivisti na izvjesan način korumpirani partijskim interesima i disciplinom.
Na ovu vrstu pitanja odgovor se, ipak, prije daje činom nego teorijom. Kad sam na našem portalu vidio krhku kinesku novinarku koja se zavezala konopcem i izložila uraganskom vjetru da bi bolje predočila gledaocima šta se događa u jezgru tajfuna koji pustoši brzinom od preko 200 kilometara na sat, shvatio sam zašto je Milovan Đilas rekao da novinarstvom ne možeš da se valjano baviš ako je s tobom ama baš sve u redu.
Naši novinari su za desetogodišnjicu lista primili čestitku u vidu sačekuše na direktora lista na kojoj je bio rukopis vlasti. Njihov odgovor ste čitali prethodnih pet godina. Uoči ovog jubileja, u susret predstojećim izborima, dvorski savjet nam je sa zasijedanja u lokalnom kafiću uputio aber da će, ako pobijede na izborima uništiti Vijesti. Kažu, kao što je Orban u Mađarskoj prošao bez posljedica, Evropljani će i njih grditi par mjeseci, oni će se onda “popraviti”, ali lista Vijesti više neće biti. Naš odgovor čitaćete naredih godina.
Dopustite da, na kraju, kažem da sam ponosan na naše urednike/urednice i novinare/novinarke, bez obzira na profesorsku ljutnju na greške koje se povremeno dešavaju. Zadovoljan sam što od mene odavno ništa ne zavisi u tekućem životu lista, a sve je, uglavnom onako kako sam se nadao da će biti, kad smo prije dvadeset i dvije godine počeli da osnivamo nezavisne medije. Društva koja nemaju dovoljno jake snage koje iniciraju promjene, padaju u stagnaciju. Male države su izložene takvoj opasnosti po prirodi stvari i osnivači su nezavisne kritički orijentisane medije vidjeli kao način da se taj konstrukcioni nedostatak Crne Gore ublaži. Ubijeđen sam da će novinari Vijesti uspjeti da utemelje ovu misiju u tradiciju lista.
Bonus video:
