Pronaći tračak nade za izraelsko-palestinsko pitanje postalo je teško, ako ne i nemoguće. Većina Izraelaca sada vjeruje da njihova generacija neće dočekati mirno rješenje. Što se tiče Palestinaca, politički zastoj, nastavak izraelske okupacije doveli su do radikalizacije: ako ne mogu imati „nešto“ onda žele sve.
A mnogi vjeruju da je bez obzira na njihovu današnju slabost, vrijeme na strani Palestinaca. Čak i najumjereniji Palestinci sada odbacuju izraelske ponude u smislu ljudske podrške protiv aktivnosti izraelskih naseljenika ili policije. Politički dijalog između umjerenjaka sa obje strane je uglavnom mrtav, a lični kontakt je sveden na minimum. Na ulicama Jerusalima, Izraelci i Palestinci odaju utisak kao da se trude da namjerno ne vide jedni druge.
Štaviše, dok Izrael sve više liči na uspješnu razvijenu zemlju, njegovi jevrejski građani skloni su da ignorišu arapske sugrađane, isto kao što bogati na drugim mjestima u svijetu često ne vide sirotinju oko njih. Međutim za razliku od sirotinje u mnogi zemljama u usponu i razvijenim nacijama, koja se može nadati socijalnoj mobilnosti, izraelski Arapi su građani drugog reda, iako njihov životni standard ostaje viši od onog većine Arapa u regionu. Kao što već znamo iz Deuteronomije, „Čovjek ne živi samo od hljeba“.
Nepovjerljivo ignorisanje je prisutno svuda u Izraelu. Ili skoro svuda, jer postoji jedno mjesto koje je uspjelo da izbjegne ovu realnost: bolnica. Zbog problema koji sam imao sa okom i koji je zahtijevao hitni tretman nakon dolaska u Izrael krajem juna, morao sam da provedem sedam sati na odjeljenju oftamologije u Hadasah bolnici u Ein Keremu, koji je glavni centar za liječenje, podučavanje i istraživanje u Jerusalimu.
Ono što sam vidio tokom vremena provedenog tamo, uprkos mom stanju, bili su najoptimističniji znaci na koje sam naišao u regionu tokom mnogo godina. Arapski građani Izraela, to jest palestinski ljekari i medicinske sestre – liječili su jevrejske i arapske pacijente. Izraelski ljekari i medicinske sestre su se starali o potrebama Arapa. Čak sam vidio i interakciju među samim pacijentima. Jedan stariji Izraelac koji je očigledno došao iz Istočne Evrope prije Drugog svjetskog rata igrao se sa malom palestinskom djecom. Vladala je atmosfera uzajamne tolerancije.
U krajnje profesionalnoj, dobro organizovanoj, a ipak veoma opuštenoj (možda čak i zbunjujućoj), atmosferi u bolnici moglo bi se naslutiti da budućnost možda nosi drugačije političko rukovodstvo na obje strane. Kao da su se zapravo bolesni ponašali na zdrav način, dok su se izvan bolnice zdravi ponašali patološki. U bolnici, jedini izbor pacijenata je bio da se prepuste drugima.
Ono na što sam naišao tog dana u Ein Keremu je bilo najbolje od Izraela – i direktni demanti nedavnih optužbi da je Izrael „država aparthejda“. I sasvim je prikladno što je ovaj nagovještaj moguće svjetlije budućnosti nađen na oftamološkom odjeljenju, posvećenom obnovi vida. Arapski državljani Izraela i jevrejski građani Izraela komunicirali su kao jednaki kada su se našli u situaciji u kojoj to mogu i moraju. Mogu li se svi Izraelci i Palestinci jednog dana naći u takvoj situaciji?
Nijesam naivan. Svjestan sam da ono što sam vidio toga dana (jednim okom) u Hadasah bolnici ne može se lako primijeniti negdje drugo. Dva dana nakon mog bolničkog iskustva, obilazak palestinskih naselja u Jerusalimu – okruženih i podijeljenih bezbjednosnim zidom – poslužio je kao podsjetnik o teškoj realnosti regiona.
Međutim lekcije iz Hadasah bolnice ostaju žive u mom srcu, kao i u mojoj glavi. Kada ljudi nemaju izbora osim da vjeruju jedni drugima, onda će to moći i da urade i osjećaće se bolje zbog toga. To je stvar ravnoteže, sposobnosti i poštovanja.
Može li se realnost bolnice prebaciti na realnost vani? Vjerovatno ne. Ali to ne treba da spriječi ljude da razmišljaju o tome kako bi izgledao jedan drugačiji svijet – ili da rade na tome da takav svijet stvore.
Copyright: Project Syndicate 1995–2012
Bonus video:
